Hoće li Primorac uspjeti srušiti kontinuitet američke politike prema Bosni i Hercegovini?

Piše: Mirnes Kovač  

Komemoriranje ne može, štaviše, ne smije biti jedina osnova probosanske politike - pogotovo nakon potpuno promijenjene globalne realnosti. Naši političari se moraju fokusirati na lobiranje i uključiti sve resurse i prijatelje sada kada se vodi prljava lobistička i diplomatska ofanziva protiv Bosne i Hercegovine

U organizaciji Pododbora za Evropu unutar Komiteta za vanjske poslove Predstavničkog doma američkog Kongresa, 2. decembra ove godine, je održano saslušanje o situaciji na Zapadnom Balkanu pod nazivom "Put ka stabilnosti na Zapadnom Balkanu", a njegov glavni cilj koji je na samom početku sjednice istaknuo predsjedavajući ovog Komiteta Keith Self, jeste “služenje američkim interesima.” Napomenuo je da je Zapadni Balkan "ključna regija za očuvanje evropske sigurnosne arhitekture", a govoreći o Bosni i Hercegovini, Self je upozorio da bi najavljeno ukidanje Ureda visokog predstavnika (OHR) imalo isključivo negativne posljedice. Na saslušanju su govorili trojica stratega sa tri  američka instituta koji se bave praćenjem i istraživanjem političkih, ekonomskih i sigurnosnih prilika u našem regionu: Max Primorac iz Heritage fondacije, Luke Coffey s Hudson instituta i Edward P. Joseph s Univerziteta John Hopkins.

Najviše reakcija i komentara izazvalo je svjedočenje Maxa Primorca, američkog političara i konsultanta hrvatskih hercegovačkih korijena, lobiste bliskog američkim i hrvatskim desničarima. Primorac nije nepoznat našoj javnosti. Na njegovo djelovanje smo već upozoravali u našim analizama i tekstovima, a i u ovom broju donosimo pregled njegovih teza koje je iznio u svojoj posljednjoj pripremnoj političkoj analizi koju je objavila The Heritage Foundation, 8. jula ove godine, pod naslovom „Bosna i Hercegovina: Okončanje neuspjeha u izgradnji nacije“. Primorac već godinama smjerno radi na promoviranju jedne vrlo neprijateljske i opasne antibosanske agende koju kroz lobiranje u američkim centrima moći nastoji predstaviti kao orijentire za buduće američko vanjskopolitičko djelovanje u našoj zemlji i regionu. U ovom poduhvatu nije usamljen i djeluje koordinirano i konzistentno. Očekivano, njegove teze i preporuke su s oduševljenjem pozdravljene iz krugova HDZ-a i SNSD-a, dok su stranke, političari i javne ličnosti tzv. probosanskog bloka snažno osudili Primorčeve teze nazvavši ih opasnom i destabilizirajućom propagandom. I doista, gotovo čitavo Primorčevo svjedočenje je ispunjeno jednom podmuklom i strasnom mržnjom prema Bosni i Hercegovini, te posebno prema Bošnjacima koje u svojim istupima ciljano naziva „muslimanima“. To se jasno da vidjeti i u spomenutom tekstu gdje Primorac u samom uvodu optužuje „kliku međunarodnih diplomata koji imaju moć da proizvoljno smjenjuju izabrane zvaničnike, poništavaju zakone, oduzimaju pravo glasa „i nametaju izmišljeni 'bosanski' građanski identitet koji favorizira muslimane nad kršćanima.“ 

Naime, Primorac je sumirao svoje dosadašnje teze o Bosni i Hercegovini kombinirajući informacije s terena i vješto ih pakujući u narativ koji, na štetu i Bosne i Hercegovine i američkih interesa, može naići na prihvatanje kod nove Trumpove administracije. Dakako, u američkim zakonodavnim i izvršnim institucijama, u javnosti i među ekspertima, postoji jedan kontinuitet politike prema Bosni i Hercegovini koji je etabliran u posljednje tri decenije, ali s obzirom na šokantne promjene koje nova Trumpova administracija najavljuje na svim poljima, moguće je da se taj kontinuitet sruši i na tome Primorac i njemu slični neumorno rade. I ovo je najopasniji momenat njegovog djelovanja. Vrlo je moguće, kako su to primijetili mnogi analitičari kod nas, da ovim nastupom i maksimalističkim zahtjevima Primorac nastoji osigurati neke druge političke koristi za HDZ - poput usvajanja novog izbornog zakona koji bi na miran način inaugurirao treći entitet!?

Da podsjetimo, Primorac je karijeru američkog državnog službenika započeo još za vrijeme predsjednika Georgea W. Busha na različitim funkcijama u Iraku i Afganistanu, a posebno se istaknuo u vrijeme prve Trumpove administracije kada je obavljao dužnost zamjenika administratora američke Agencije za međunarodni razvoj (USAID). Upravo je svoju poziciju u USAID-u iskoristio i novoj Trumpovoj administraciji pomogao da efikasno likvidira ovu agenciju. Naime, Primorac je autor i inicijator reforme USAID-a koju je obrazložio u 9. poglavlju kontroverznog “Projekta 2025” a koji je sačinila The Heritage Fooundation, njegova sadašnja lobistička kuća. Nekoliko sati nakon što je preuzeo novi mandat, 20. januara 2025. godine, predsjednik Trump je Izvršnom naredbom 14169 pod nazivom "Ponovna procjena i preusmjeravanje američke inozemne pomoći" naložio 90 dana pauziranja svih američkih programa pomoći u inonstranstvu radi provođenja revizije. USAID je službeno zatvoren u julu 2025. godine, a većinu operacija ove organizacije je preuzeo State Depratment.

I sam Primorac je svjestan da njegovo svjedočenje u Kongresu neće imati odlučujući utjecaj i učinak. Zapravo, ono što Primorac radi jeste da konstantno i polahko nameće dosad neprihvatljiv narativ, pomjera granice rasprave suplementirajući ih lažnim tezama. Iako to nisu primarno ciljane institucije njegovog lobističkog poduhvata, ciljano plasiranje konstruiranih laži, obmana i predrasuda otvara put za miniranje kontinuiteta američke vanjske politike prema Zapadnom Balkanu, a konačna destinacija je centar odlučivanja – Bijela kuća, sam predsjednik Trump i uži krug njemu lojalnih donosilaca odluka koji su u ovoj prvoj godini njegovog novog mandata jasno pokazali da američku unutrašnju i vanjsku politiku vode na potpuno drugačiji način. Primorac je svjestan da je prema tom načinu odlučivanja i vođenja politike, upravo predsjednik instanca i suštinska karika za postizanje svojih lobističkih ciljeva. Zbog toga namjerno plasira radikalan narativ da bi američke koridore odlučivanja pripremio na totalno drugačiju priču: Bosna i Hercegovina nije najuspješniji mirovni projekat Sjedinjenih Američkih Država, što je neoboriva činjenica, već je to “propala država” nakon trideset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i potrošenih milijardi dolara, upravo pod američkom supervizijom. Odnosi među tri konstitutivna naroda su narušeni, ali ne zbog onih koji posljednjih decenija ciljano pomjeraju granice korupcije i antidejtonskog djelovanja, već zbog nastojanja da se stvori centralizirana država koju "dominantno vode muslimani", tvrdeći da takav pristup motivira Srbe na separatizam, dok Hrvate stavlja u položaj diskriminisane zajednice bez mogućnosti izbora legitimnog predstavnika. A onda Primorac nudi čarobno rješenje: "Samo treći entitet može spasiti Hrvate koji trpe tešku diskriminaciju od brojnijih muslimana." Iako je i samim Amerikancima već više godina jasno da, naprimjer, Južnu plinsku interkonekciju blokira Čovićeva politika za koju Primorac svestrano i strastveno lobira, bez imalo zaziranja pred Kongresnim komitetom je slagao i izjavio da taj energetski projekat blokiraju “muslimani u Sarajevu.” Uz sve ovo, poručio je da se mora obnoviti suverenitet Bosne i Hercegovine, ali ne suzbijanjem politika koje ga otvoreno krše, a za koje, uzgred, nije našao nijednu riječ kritike, već da se on “mora obnoviti ukidanjem OHR-a”.

Da se u slučaju Primorca uopće ne radi o “služenju američkim interesima” već o jasno uvezanom lobiranju za etno-nacionalističke šićare Čovića i Dodika, netom poslije svjedočenja potvrdila je, javljajući se na društvenim mrežama uživo ispred američkog Kongresa, agilna, nekadašnja bosanska diplomatkinja a sada hrvatska europarlamentarka Željana Zovko. Ona je s oduševljenjem pozdravila i podržala Primorčevo domobranstvo. Primorčevo svjedočenje pred američkim Kongresom bosanskohercegovačkoj javnosti otkrilo je ne samo količinu njegove mržnje prema Sarajevu i Bosni i Hercegovini, već je otkrilo i zašto se netom prije njega pojavio onako otrovan tekst o našoj domovini iz pera  njemačke historičarke hrvatskih korijena Marie-Janine Čalić.

S druge strane, suprotno Primorčevim tvrdnjama, drugi govornici, među njima Edward Joseph i Luke Coffey, istakli su da je odluka američke administracije o ukidanju sankcija Miloradu Dodiku bila pogrešna, posebno imajući u vidu nastavak politike koju on i njegovi saradnici vode u Bosni i Hercegovini. Oni su naglasili potrebu za zadržavanjem OHR-a i iznijeli značajno objektivniju sliku dešavanja u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Pododbora za Evropu unutar Komiteta za vanjske poslove Predstavničkog doma američkog Kongresa Keith Self je čak i provukao kritiku aktuelnoj administraciji zbog ukidanja sankcija Dodiku i njegovim saradnicima. Ono oko čega su se svi sagovornici složili jeste potreba za snažnijim američkim pristupom prema Srbiji kako bi se ograničio rastući ruski i kineski utjecaj, te pojačali napori za pristup kritičnim mineralima u zemljama Zapadnog Balkana.

I dok se kockice antibosanskog lobiranja sklapaju, ključno pitanje je šta radi tzv. probosanski blok. Odgovorili su, neki argumentima a neki kočijaškim jezikom, uglavnom za potrebe domaće rastrojene političke scene. Međutim, taj glas se ne čuje tamo gdje se treba čuti. U posljednje vrijeme smo svjedočili agilnosti probosanskih političara, i pozicije i opozicije, kada su organizirane komemoracije i podizanje spomenika žrtvama genocida u Srebrenici. Na nedavnim ceremonijama otvaranja spomenika „Cvijet Srebrenice“ u Beču i New Yorku probosanski političari su se odazvali u rekordnim brojkama sa svih nivoa zajedno s desetinama svojih kabinetskih službenika. Nećemo sada o diplomatskim faulima i međusobnim netrpeljivostima kojih je bilo napretek, već o državnom novcu koji je bilo bolje potrošiti u preče svrhe. Kada bi se zbrojio trošak samo ova dva putovanja najviših zvaničnika (njihove avionske karte, dnevnice, hoteli itd.) došlo bi se do pozamašne cifre u stotinama hiljada dolara. S druge strane, taj isti probosanski blok nije našao modus da se osiguraju sredstva za lobiranje ili makar za adekvatno diplomatsko djelovanje na ključnim adresama odlučivanja. To je pogubno za Bosnu i Hercegovinu i njene interese i to znaju i vješto koriste lobisti poput Maxa Primorca i njemu sličnih.

Naravno, o genocidu i njegovom adekvatnom priznanju i obilježavanju treba brinuti, pisati, istraživati, promovirati istinu, međutim, taj posao ne može niti smije biti jedina osnova probosanske politike pogotovo nakon potpuno promijenjene globalne realnosti. Posao komemoriranja uspješno vode udruženja srebreničkih majki, naši memorijalni centri i instituti, naučni i kulturni djelatnici. Ova djelovanja su podržana od različitih nivoa vlasti i to je dobro. Naravno, pomogla je izdašno Islamska zajednica i naša dijaspora, a probosanski političari se trebaju fokusirati na lobiranje. Još nije kasno, ali očigledno je da na ovom polju gubimo. Ova zemlja nije siromašna ni resursima ni prijateljima u svijetu. Ključni su znanje i taktika, odnosno, kako te resurse i prijatelje uključiti sada kada se vodi jedna prljava lobistička i diplomatska ofanziva s ciljem uništenja Bosne i Hercegovine.