Piše: Almasa Hadžić
Zima, snijeg. U posjetu herojima
Podrinja stiže komandant Atif Dudaković.
Hasan, Blicko, još nas nekoliko,
čekamo ga u Kalesiji.
Uglavnom, kroz Kalesiju se putuje
pješke i to alternativnim putevima. Ako se, pak, dolazi glavnom cestom, onda se
ide noću, mahom vozilom bez svjetala. Pa, ko preživi.
Jer desno od glavnog puta je brdo
Vis odakle gruha, ne prestaje, a put kroz Kalesiju onim na Visu stoji kao na
dlanu.
Komandant Dudaković dolazi vozilom
i to usred dana. Sa njim nekoliko njegovih
vojnika za koje ću tek s dolaskom mira saznati o kakvim je ljutim Krajišnicima
riječ.
Sa Dudakovićem stiže i naš Salih Sale
Malkić, komandant 24. divizije 2. Korpusa i oficir Senad Kljajić, Krajišnik
koji je od početka agresije na podrinjskom ratištu.
„Da se malo sklonimo iza ove kuće“
obraća se komandant Sale komandantu Dudakoviću, upozoravajući da svaki minut s
Visa može doletjeti granata.
Dudaković se pravi da ne čuje. Hoće
da „osmotri Kalesiju“, kaže. Stoji
upravo na raskršću gdje se put odvaja prema Palavrama, a onda prema Međeđi,
Sapni.
Četnicima smo k'o na dlanu.
„Oh, ovdje, zaista, traje rat“,
komentira gost komandant gledajući
ruševine nekadašnje pitome sprečke čaršije.
Idemo u Sapnu. Pravac Zečija kosa.
Heroji dočekuju heroja.
„Ovo ste vi sačuvali, a tako blizu
vam Srbija?“, pita Dudaković okupljene borce.
„Da, komandante“ odgovaraju mu
skoro uglas.
