Hajra Ćatić teško je bolesna. Ali nadu ne gubi

Piše. Almasa Hadžić

Kako danas, kad se obilježava Dan nestalih osoba, nazvati Hajru Ćatić, majku Nihada Nine Ćatića i upitati je šta ona misli o intenzitetu pronalaska posmrtnih ostataka nestalih, ustvari, u agresiji ubijenih osoba.

Ili, kako se osjeća nakon 26 godina traganja za kostima svog ubijenog sina, zbog kojeg svih ovih godina i sama nestaje i vehne i kojoj je jedina životna želja da „vidi mezar svog djeteta“.

Pa da joj, kaže, ne bude žao umrijeti.

Već mjesecima, Hajre nema u javnosti. Nema je na protestima koji se održavaju svakog 11. u mjesecu u Tuzli i sa kojih nikad nije izostajala.

Nije je bilo ni 11. jula u Potočarima, a na dodjelu nagrade „Nino Ćatić umjesto nje došao je sin joj Nermin koji živi u Švedskoj.

Bila je tih dana u Srebrenici, kaže, ali do Potočara nije mogla doći zbog bolesti. Inače, mjesecima uglavnom živi u Vogošći kako bi bila bliže ljekarima u Sarajevu na čijoj je pažnji već dugo vremena.

Naš jutrošnji razgovor bio je propraćen suzama. Kaže da se osjeća „malo bolje“, ali da, ipak, ne izlazi iz kuće osim kad mora otići do bolnice.

Ništa joj ne treba, ima svu pažnju, poručuje, i od svih želja u životu jedina je ona da čuje vijest da su identificirani posmrtni ostaci njenog sina Nine.

„Eto danas je Dan nestalih, a ja jednako patim i pitam šta je moj sin kome skrivio pa da ga onako mladog ubiju. Evo što je ubijen, već nema ni traga od njegovog tijela.

Meni ništa u životu ne treba osim da čujem da je, bar, pronađen mali prst Ninine ruke, pa da tu koščicu odnesem u Potočare i tamo je ukopam pored mog Junuza, i da onda vidim nišan na kome piše Ninino ime.

Šta vi mislite kako je majci koja nema druge želje osim da vidi mezar svog sina?

Ja, zaista, nemam više želja osim ove.

Bolesna jesam i još uvijek se nadam da će mi neko javiti da je pronađena neka Ninina kost. A, onda, neka bude samnom šta Allah odredi“, plačući na ovaj dan izgovara Hajra, jednako kivna na sve silne istraživače, tužioce, nevladine organizacije, političare i mnoge pojedince odgovorne za proces traženja nestalih osoba.

Inače, sve dok je bolest nije obhrvala, majka Hajra Ćatić nije se smirivala, a kako bi natjerala nadležne za traženje nestalih, posebno nadležna tužilaštva u zemlji, da se ozbiljnije posvete otkrivanju masovnih grobnica i pronalasku posmrtnih ostataka ubijenih u genocidu 1995. godine.

Poznato je da je prije tačno 10 godina, Hajra Ćatić odlučila da sama krene u rejon Buljima u okolini Srebrenice da bi, nakon dugog pješačenja stigla na mjesto na kojem je, prema tvrdnjama svjedoka, u julu 1995. godine posljednji put viđen njen teško ranjeni sin Nino.

„Godinama plačem i molim nadležne institucije da se pokupe razbacane ljudske kosti na Buljimu, gdje je i moj Nino, prema svim kazivanjima, izumro.

Sva objašnjenja i Tužilaštva BiH i Instituta za nestale, svodila su se na to da je teren miniran i da, dok se ne razminira, niko ne smije rizikovati živote ljudi koji bi to trebali uraditi.

Ja razumijem da niko ne treba ginuti u minskom polju, ali ne razumijem da toliko godina divlje životinje razvlače lobanje i druge dijelove tijela naše djece, a da nijedna deminerska organizacija, pored tolikih miliona stranih donacija, nije stigla na to područje“, ispričala nam je te 2011. godine Hajra opisujući trenutke njene potrage za dijelovima tijela svog sina.

Njoj se, ispričala nam je tada, u potragu za posmrtnim ostacima ubijenog joj sina, kroz minirani Buljim, pridružio i čovjek koji je u julu 1995. godine, jednom dionicom puta nosio njenog Ninu Ćatića i doveo je do mjesta gdje joj je sin posljednji put viđen živ.

Iako je bila svjesna da može poginuti, majčinsko srce nije imalo dileme. Pretraživala je tog dana okolni prostor kada je pronašla jednu lobanju, stavila ju je u ceger i donijela u Tuzlu.

Naišla je, pričala je tada, na mnogo razbacane odjeće, cipela i drugih predmeta.

Lobanju je, dan nakon povratka iz Buljima, pokušala predati u Identifikacioni centar Podrinje u Tuzli, ali je tamo nisu mogli primiti, uz obrazloženje da postoji zakonska procedura u prikupljanju posmrtnih ostataka.

U Institutu za traženje nestalih, opet, kazali su joj da lobanju koju je donijela u Tuzlu mora vratiti na mjesto gdje ju je i pronašla jer je, kako su joj objasnili „riječ o posmrtnom ostatku koji svjedoči krivično djelo“, te da bi zbog toga šta je uradila, čak, mogla i krivično odgovarati.

„Sve sam to podnijela, lobanju ostavila u našem Udruženju u Tuzli nadajući se da će je neko prihvatiti i na osnovu DNK utvrditi kome pripada“, stoji zapisano u tadašnjoj Hajrinoj izjavi koju mi je dala.

Nakon izvjesnog vremena lobanja koju je u Buljimu pronašla Hajra Ćatić, predata je nadležnoj instituciji, gdje je identifikacijom utvrđeno da pripada drugoj osobi, a ne njenom sinu.

I kad bi danas fizički mogla krenuti podrinjskim šumama s nadom da će pronaći bar jedan od posmrtnih ostataka njenog sina, Hajra, u današnjem našem razgovoru navodi da bi to učinila.

Ali, nažalost , ne može. Nema više snage. Shrvala je bolest.

I ove, kao i svih prethodnih godina, obilježavanje 30. augusta – Dana nestalih osoba, samo joj još više razdire i onako bolesno srce i produžuje agoniju s kojom živi već 26 godina.

Za nadati se da će srce Hajre Ćatić izdržati i duša dočekati dan kada će posmrtni ostaci njenog sina Nine biti pronađeni i ukopani u mezarju u Potočarima.