Piše: Amina Čorbo-Zećo
Tužilaštvo BiH ovih dana ne slavi uspjeh, nego prikriva nemoć. Nakon što je glavni tužilac Mehanizma Serge Brammertz iz Haga obznanio da je domaćim institucijama dostavio istražni dosje o “posebno ozloglašenim zločinima protiv čovječnosti”, iz Tužilaštva BiH stigla je tek jedna rečenica: “Formiran je zajednički tim.”
Tiho. Bez detalja. Bez volje. Bez strategije. Mediji su skoro površno prenijeli ovu vijest. Jednako kako je i Tužilaštvo pokušalo sakriti ovu činjenicu. Da nije tako ne bismo morali od Brammertza to čuti, nego bi Tužilaštvo BiH to samo saopćilo.
Tužilac Ivan Matešić se, doduše, potrudio naglasiti da je to bilo “na njihovu inicijativu”. Ali svakome ko i površno prati rad Tužilaštva jasno je da ovakva vijest ne odražava nikakav institucionalni napredak već, naprotiv, potvrđuje institucionalni poraz.
Dok se Brammertz pred Vijećem sigurnosti UN-a ponaša kao tužilac koji se zalaže za istinu, domaće Tužilaštvo djeluje kao pasivni izvođač radova, pod punim nadzorom. Ne partner u pravdi, već administrativni servis međunarodnih inicijativa.
Umjesto da su do sada pokazali inicijativu i moralnu odlučnost, Tužilaštvo BiH nudilo nam je optužnice pod političkim pritiskom, u kojima je često izostajao zločin, a ostajala poruka da je istina fleksibilna. Zbog toga nemamo ni jednu optužnicu za opsadu Sarajeva. Ni za opsadu Goražda. Nema ni javno dostupne liste “A” predmeta koje je Hag još davno dostavio. Imali smo glavne tužioce koji su pričali ali nisu radili ili su radili na revizonizmu progoneći pripadnike Armije RBiH i MUP-a RBIH.
Sada, s Milankom Kajganićem na čelu (koji je bio supotpisnik optužnice u slučaju Dobrovoljačka), i Ivanom Matešićem kao prvim čovjekom Odjela za ratne zločine, čini se da Tužilaštvo formalno potvrđuje svoju podređenost. Ne mogu. Ne smiju. Ili što je najopasnije ne žele.
Statistika i praksa govore njima to nikada nije ni bio cilj.
Zato ovo nije uspjeh pravde, nego jasan indikator njenog kraja. Pitanje nije hoće li doći optužnice, već hoće li iko više vjerovati da dolaze s pravog mjesta.
Jer država koja ne sudi zločincima onako kako bi trebalo više i nije država. To je prostor pod nadzorom i pod tišinom, gdje se, sve češće, sudi onima koji su branili, a ne onima koji su napadali.
Zato, iako na papiru postoji “zajednički tim”, stvarnost je jednostavna, Brammertz je došao po pravdu jer zna da je ovdje više niko ne traži.
Zato ovo nije uspjeh pravde, nego jasan indikator njenog kraja. Pitanje nije hoće li doći optužnice, već hoće li iko više vjerovati da dolaze s pravog mjesta.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
