Piše: Almasa Hadžić
Petak je, 15. septambar. Ispred mene stoji mrk, naočit mladić. Reče da se zove Senad. Ljubazno se pozdravi, osmijeh mu ne silazi s lica. Pita me Nedim Salaharević znam li čiji je to sin.
Sliježem ramenima, ne znam.
"Sin Fadila Turkovića, predratnog komandira policije u Vlasenici. Danas je tačno 31 godina kako je Fadil poginuo", veli mi Nedim.
Vraćam sjećanje.
Fadil, onaj komandir s brkovima koga je poznavalo cijelo Podrinje.
To je onaj komandir koji je u predvečerje agresije prodavao vlastito imanje kako bi nabavio naoružanje jer je sve oko njega slutilo na zločin.
Komandir koga su pojedine komšije Bošnjaci u Vlasenici "mrko gledale" jer ih je upozoravao šta im se sprema, govorio im da će im prve komšije zakucati na vrata i ubijati ih na kućnom pragu, odvoditi ih u logor, silovati im majku, sestru...
Onaj komandir što je od aprila do septembra 1992. godine, gdje god bi se pojavio od Vlasenice do Žepe, organizirao otpor neprijatelju i zarobljavao oružje, municiju namjenjene ubijanju Bošnjaka.
Sjećam se da je negdje u zimu 1992/1993. godinu, nama na sapanjskom ratištu, jedan stariji zvornički policajac donio vijest da je poginuo Fadil "Brko" iz Vlasenice. Bilo je to vrijeme kad je svaki dan bio dan žaljenja zbog pogibije nekog, da li člana porodice, prijatelja, poznanika...
Valjda među mnogim pogibijama zaboravi se na neke ljude, ne znate da li su živi ili mrtvi i oni i članovi njihovih porodica...
Rana smrt velikih heroja, kao posljedica njihove odlučnosti da se, bez ikakvih kalkulacija, po cijenu života, bore za svoju domovinu (a takav je bio i Fadil Turković) bivala je, nekad iz objektivnih a nerijetko i subjektivnih okolnosti, zaboravljana, a njihovo herojstvo, ponekad i skrivano da bi neki drugi, uvjerili smo se mnogo puta poslije, postajali "herojima i spasiocima naroda".
Zna Fadilov sin Senad svaku stopu ratnog puta svog oca. Zna svaki detalj očeve biografije iz ratnog vremena, što kao dijete-svjedok, što iz priča svoje majke i u to vrijeme šesnaestogodišnjeg brata Seada koji se nije odvajao od oca sve do dana njegove smrti, što iz priča očevih saboraca.
Srčani Fadil, sve do svoje pogibije, borio se od Vlasenice do Žepe. Bio je lovac i poznavao je, kaže Senad, svako selo, svako brdo, svaki put u toj regiji, gdje je sa grupom boraca, od aprila do septembra 1992. godine, svako malo presretao četničke kamione sa oružjem, borio se sa njihovim zasjedama, odbijao njihove napade na sela u kojim bi se zatekao.
A onda je svanuo 15. septembar.
"Otac i njegovi borci krenuli su da zaustave napad kolone oklopno-mehanizovane brigade iz Prijedora potpomognute policijom iz Milića, Han Pijeska i Vlasenice.
Bilo je to u mjestu Sedlo - lokalitet Radava, koje je tada pripadalo Vlasenici, a danas pripada Milićima i koje se nalazi na tromeđi Han Pijeska, Milića i Srebrenice. Razbili su tu jedinicu, odbili napad, ali su u bici poginuli moj otac i njegov kurir petnaestogodišnji Adil Zimić, te ranjena dvojica boraca".
I upravo je u Radavi, 2009. godine izgrađeno spomen obilježje sa nišanom na kome piše:
"Fadil Turković – Zlatni ljiljan – Orden za hrabrost MUP-a
Adil Zimić - petnaestogodišnjak
-Nikad ne zaboravi njihovu hrabrost i žrtvu-"
U subotu, 16. septembra ove godine, obilaskom spomenika na Radavi, te prigodnim vjerskim programom, obilježena je 31. godišnjicu pogibije Fadila Turkovića i Adila Zimića.
Održan je historijski čas gdje su se prisutni podsjetili zaustavljanja jedne od, u to vrijeme, najvećih četničkih ofanziva u tom dijelu Podrinja.
Uz Fadilove sinove i druge članove porodice, u Radavi su se našli i njegovi preživjeli saborci, mještani okolnih sela, predstavnici Medžlisa Islamske zajednice Vlasenice i Žepe, boračkih organizacija iz nekoliko podrinjskih općina, nekadašnje kolege.
