Genocidaši na djelu

Piše: Almasa Hadžić

Kad sam se iz Sarajeva, preko Trnova, i dalje preko Foče, prije nepune dvije godine, autobusom zaputila na krajnji jug zemlje, svako malo, uz put, na kakvoj banderi, ili stablu, ukazali bi se se posteri raznih, osuđenih ratnih zločinaca.

Neki su na cesti, nakon što su ih otpuhali vjetar i kiša, već bili pregaženi točkovima autobusa, neki, opet, skupa sa kanafom koja ih je pridržavala, izvirivali su iz guste drače, nekima bi iz kanala perd puta samo sjevnulo poderano lice, što je, sve skupa, izazivalo posprdne, ali tihe, komentare malobrojnih putnika u autobusu.

I tako sve do Gacka, kada je, najveći broj onih koji su do koji minut ranije komentirali šta i koga vide na putu, kao po naredbi, odjednom zašutjelo.

Naime, ulicom koja vodi prema Autobuskoj stanici u Gacku, na zidu s desne strane, sjevnuo je mural ratnog zločinca Ratka Mladića, s pogledom koji zorno, simbolizira zločine po kojim ga pamtimo.

Mural, naravno, nisu slikali ohrdani prodavači torotana na gatačkoj pijaci, čiji su se očevi i djedovi proslavili bacanjem živih muslimana u hercegovačke jame u Drugom svjetskom ratu,već njihovi unuci i praunuci.

Ustvari njihovi „jugendi“ odškolovani na postdejtonskom narativu mržnje koja se, kako koja godina svanjiva, sve više manifestira, upravo muralima, bilbordima, posterima sa kojih krvavi pogledi zločinaca ubijaju svaku nadu da su bajraktari zločina i mržnje, ipak, nestali sa ovih prostora.

Na ulasku u Bileću, naime, umjesto dobrodošlice, ogroman bilbord s likom zločinačke nakaze Vojislava Šešelja.

Koji kilometar dalje od njega, usred nekadašnje pitome bilećke čaršije, u spomeničkom zdanju, kao iz groba izvučen zastao Šešeljev ideološki tata, po vokaciji zločinac, Draža Mihajlović.

Dal' da se čovjek nasmije, dal' da zaplače, zbog prizora koji vidi, ali se priča, da mu svako malo salutira nekakva podštapljena, stara, bezuba spodoba, okićena prašnjavim četničkim ordenjem, uvjerena da Dražina ideja „nikad neće umrijeti“.

Za one koji i dalje misle da nema gore, varaju se. Ima, kako nema!

Okrenete li se nazad putem kojim ste došli, pa krenete niz Drinu, u gradskoj jezgri Foče, dočekat će vas, isto tako, mural s likom Ratka Mladića, ništa manji od onog gatačkog.

Rasprostro se zločinac s glavom u prirodnoj veličini, da svijet gleda u kom prostoru je stajao mozak u kome su, ne tako davno, osmišljene masovne egzekucije, grobnice, logori, mučenja, silovanja, protjerivanja nevinih ljudi u Bosni.

Valjda da bi „umjetnici“ koji su mural oslikali, i njihovi politički finansijeri, u trenucima odmora, mogli sanjati nove planove o nekim egzekucijama, grobnicama, logorima, mučenjima, silovanjima.

Jer, osim tog', ne postoji drugi razlog da neko rođeni grad, „ukrašava“, tačnije, prlja, likovima ratnih zločinaca koji zbog zločina koje su počinili truhnu po svjetskim zatvorima.

Na njenu žalost, odnedavno, Foča je u svom krilu zanjihala i mural zločinca Milorada Pelemiša.

To je onaj, prvi do Mladića, ubica čije su naredbe i mitraljezi kosili Hatidžine, Mejrine, Hanifine, Nurine...i ine srebreničke sinove u Pilici, Branjevu, Kozluku, Novoj Kasabi, iza kojih ni jedna ljetna oluja, mjesecima poslije, nije mogla sprati potoke krvi nastale nakon njihovog strijeljanja.

Prestrašno je i pomisliti da se na uspomeni ovakvih, danas trebaju odgajati generacije fočanske djece!

O „dragim uspomenama“ na zločince i njihove zločine u Čajniču, Višegradu da i ne govorimo.

U zadahu dima i vatre višegradskih živih lomača, godinama, jednako se, bez srama, stida i pokajanja salutira zločincima Draži Mihaloviću, Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću..

U Bratuncu, opet, samo koju stotinu metara od zloglasnog logora u školi „Vuk Karadžić“ u kome se ubijalo i mučilo kako noževima, puškama, tako i čeličnim štangama, rođendan zločinca Mladića proslavljen je postavljanjem njegovih postera na gradsku rasvjetu, čak i na semafor koji pokazuje put prema najvećoj grobnici Bošnjaka – Srebrenici.

Morbidno.

I da ne nabrajamo dalje, već sami potražimo odgovor na pitanje ko su i kakvi su ljudi koji, toliko godina nakon najstrašnijih zločina koji su naredile i počinile osobe s postera i murala, a koji nas zaskaču sa ulica i bandera entiteta RS, tako srčano gaje sjećanje na njih i slave njihova djela.

Bez imalo dvojbe, oni su, ništa drugo do neki novi Mladići, Pelemiši, Karadžići, Beare, Šešelji, ustvari, GENOCIDAŠI NA DJELU, othranjeni na narativu politike koja ih punih 25 godina sokoli i uzgaja za svoju i sramotu naroda kojem pripadaju.

Što politika to prije shvati, to će ih se potomstvo manje stidjeti i svijet manje prezirati.