Film „Quo Vadis, Aida?“, i bez Oscara, ostaje javni svjedok genocida u Srebrenici

Piše: Almasa Hadžić

Film „Quo Vadis, Aida?“ bh. rediteljke Jasmile Žbanić, u konkurenciji pet najboljih stranih filmova nominiranih za najprestižniju svjetsku filmsku nagradu, Oscar, u finalu, izgubio je od danskog filma „Another Round“, režisera Thomasa Vintenberga.

U konkurenciji najboljih ništa neočekivano a ni razočaravajuće.

Opet je jedan od pet najboljih koji su se takmičili za ovu prestižnu nagradu i koji će kao takav, u svijetu filma i biti vrijednovan.

„Quo Vadis, Aida?“ je film koji je u zadnjih godinu dana pobrao mnoge nagrade na smotrama filmske umjetnosti.

Ona najvažnija nije niti festivalska, niti akademska, već ona, prije svega, ljudska, preko koje je istinu o genocidu u Srebrenici i prije sinošnje večeri, saznalo i vidjelo milionsko gledateljstvo širom svijeta.

A to je i jedina, stvarna svrha svakog filma. Da ga ljudi vide, da čuju njegove poruke, posebno kada je riječ o filmovima – svjedocima.

A to film „Quo Vadis, Aida?“ i jeste.

Da li sa Oscarom ili bez njega riječ je o filmu koji kroz sudbinu njegovih aktera, svjedoči o planetarnom zločinu nad jednim narodom, kakav je genocid u Srebrenici.

Iako je njihova sudbina samo jedan segment iz nikad do kraja ispričane tragedije srebreničkih Bošnjaka, a u kojoj i živi i mrtvi sa sobom nose još mnoge nesnimljene filmove, nenapisane knjige, neispričane priče o stradanju, ovaj film, zauvijek ostaje na listi onih čija je tematika uvrštena među najbolje snimljene filmove svijeta u određenoj godini.

Film je medij preko kojeg su, svi znamo, generacije rođene u drugoj polovini prošlog stoljeća najviše saznavale o fašističkim zločinima iz Drugog svjetskog rata na prostoru nekadašnje nam zajedničke države, bez obzira da li smo ih zvali ofanzive, desanti, logori, bitke na Neretvi ili Sutjesci itd.

Opet, iz filmova „Šindlerova lista“, „Pijanist“ ili iz „Dnevnika Ane Frank“, upamtili smo više detalja o Holokaustu nego iz svih nirberških presuda, okruglih stolova, historijskih zapisa složenih u rafove raznih instituta širom svijeta.

Ne zato što presude i okrugli stolovi na kojima se govori o zločinu Holokausta, kao i historijski zapisi pohranjeni u svjetskim institutima nisu validni svjedoci Holokausta, već zato što je kroz filmsku priču o životu pijaniste Wladislawa Szpilmanaa ili ponašanju njemačkog biznismena Oscara Schindlera u vrijeme fašističkog progona Jevreja, u nekih dva sata gledanja filma, viđena i upamćena sudbina miliona ubijenih i mučenih u vrijeme Holokausta koja iz pamćenja generacija rođenih nakon Drugog svjetskog rata teško da može nestati.

Kao neko ko svjedoči noviju historiju Srebrenice, sa svim njenim smrtima i tugama, duboko osjećam da film „Quo Vadis, Aida?“ ima ulogu javnog svjedoka genocida pred generacijama rođenim nakon što se genocid dogodio.

Jer tragična sudbina prevoditeljice u bazi UN-a u Potočarima, junakinje filma „Quo Vadis, Aida?“ i bez Oscara, već sad je odgovor na pitanje današnjih desetogodišnjaka, vršnjaka moje unuke Merjem, koja je rođena daleko u Evropi, a koja je ne jednom pitala: „zašto je tužna ona teta iz Srebrenice“.

Hvala svima koji su dali bar mrvu doprinosa da film „Quo Vadis Aida“ stigne na filmsko platno.