Fijasko Tužilaštva Bosne i Hercegovine

Ustavni poredak je hijerarhijski strukturisani sistem opštih pravnih akata, u kojem su najvažniji ustav i zakoni koji nastaju, mijenjaju se i prestaju PO određenom REDU (otuda naziv poredak). Stoga svaki pokušaj da se radi suprotno tom poretku, tom funkcionisanju države po redu određenom državnim ustavom, a posebno kada se suprotno poretku mijenjaju ili stavljaju van snage zakoni od esencijalne važnosti za datu državu, nije samo čin neustavnosti, koji se u našem pravnom podneblju kasira odlukom nadležnog ustavnog suda države, već se u tom slučaju radi i o inkriminaciji napada na ustavni poredak, koja je kao takva, kao krivično djelo, propisana odgovarajućim krivičnim zakonom države.

To je elementarna istina o državi i pravu koja uvijek važi, bez obzira na to ko je od nas Srbin, Bošnjak, Hrvat i o kome se radi u konkretnom slučaju. Naprosto, to je stvar elementarnog ljudskog i profesionalnog pravničkog poštenja i čestitosti.

Dakle, država taj svoj ustavni poredak mora da štiti i na taj način, propisivanjem visoke zatvorske kazne, jer se radi o jednom od najtežih krivičnih djela, a radnja izvršenja tog djela, koju zakon određuje kao nasilni pokušaj promjene ustavnog poretka, odnosi se na značenje ustavnog poretka onako kako je ono prethodno objašnjeno.

Stoga, kada bilo koja vlada, pa i Vlada Rs-a predvođena Radovanom Viškovićem, predloži Narodnoj skupštini zakon kojim se zabranjuje da na teritoriji Rs-a rade SIPA, Tužilaštvo BiH, Sud BiH i VSTVBiH, pa kad Narodna skupština predvođena Nenadom Stevandićem, kao svojim predsjednikom, usvoji taj zakon, a zatim ga 5. 3. 2025. godine ukazom proglasi Milorad Dodik, kao u to vrijeme predsjednik Republike, onda su to dokazi, od kojih nema niti može biti većih dokaza, da je navedeni trojac takvim ponašanjem atakovao na onaj poredak po kojem se može uređivati pitanje rada navedenih institucija Bosne i Hercegovine, čime je atakovano na samu srž ustavnog poretka BiH.

Naime, kada Parlament BiH, po redu (poretku) propisanom Ustavom BiH, donese zakone o tim institucijama, te njime propiše da one djeluju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, onda samo taj parlament može da mijenja ili stavlja van snage te zakone, a nikako entitetske vlade, parlamenti ili predsjednik.

Ako to oni kojim slučajem ipak učine, time su izvršili krivično djelo napada na ustavni poredak, jer to djelo čini svako ko na nepravni način pokuša da mijenja taj poredak.

I upravo time se jedino može objasniti to da Tužilaštvo BiH istragu, koju zbog tog djela vodi protiv Dodika, Stevandića i Viškovića, nije obustavilo zato što djelo koje im je stavilo na teret nije krivično djelo. Nije to Tužilaštvo BiH ni moglo učiniti zbog toga, jer nije moglo reći, a da bude zakonito, da to nije krivično djelo.

Ni to što je Narodna skupština srozala svoje dostojanstvo, postupajući po želji Dodika da 18. 10. ove godine stavi van snage Zakon o zabrani rada SIPA i ostalih institucija BiH na teritoriji Rs, ne oslobađa od odgovornosti, jer je djelo napada na ustavni poredak već izvršeno, pa naknadno stavljanje van snage tog zakona može, eventualno, biti samo olakšavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne njegovim učiniocima.

Zato je, kod ovih činjenica, a imajući u vidu lobiranje i nedavni Dodikov sporazum sa administracijom Donalda Trumpa, Tužilaštvo BiH, djelujući ubrzo i nimalo slučajno odmah poslije ukidanja sankcija SAD-a Dodiku, Stevandiću i Viškoviću, smislilo pravno neutemeljen razlog da obustavi istragu protiv ovog trojca, rekavši kako navodno “nema dovoljno dokaza da su učinili navedeno krivično djelo”.

Fijasko ovakvog ponašanja Tužilaštva BiH je u tome što ono kršeći zakon svjesno zatvara oči pred dokazima da je Viškovićeva Vlada bila predlagač Zakona o zabrani rada SIPA i ostalih institucija Bosne i Hercegovine na teritoriji Rs, da ga je potom usvojila Narodna skupština predvođena Nenadom Stevandićem, kao svojim predsjednikom, te je na kraju Dodik potpisao ukaz o proglašenju tog zakona.

To je više nego dovoljno dokaza za sve, samo ne za Tužilaštvo BiH.