Piše: Almasa Hadžić
...Njih dvije, jučer ujutro su skupa krenula na Marš mira.
Dr.Fatima Dautbašić- Klempić i Almedina Dautbašić-Memišević.
Moj današnji telefonski poziv zatekao ih je na putu prema planini Udrč.
Ovo je, kaže mi Fatima, deseti put kako učestvuje na Maršu mira. Pješači sa suprugom i kćerkom.
Kako se primakne juli, veli, tako u njoj„uzavre“ potreba da krene na put, na kome je, kako se kome Maršu odazove, svaka pređena stopa, sve više vraća u juli 1995.godine kada se u koloni sa više od 15.000 srebreničkih civila , bespućima Podrinja probijala prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.
Almedini je ovo, kaže, prvi put da pješači na Maršu mira. Lakše joj je pješačiti sa Fatimom, bliskom rodicom . Fatima i njen otac su, reče mi, amidžići.
Udrč je, reći će Fatima, dok polako gazi planinu, više od fizičke tegobe svakog Srebreničana koji je u julu 1995.godine preživio „kolonu smrti. U miru, kaže, pješači u drugim uslovima i u suprotnom smjeru, ali je tegoba puta od prije 28 godina još uvije prisutna u njoj.
„Lično, meni je najteži bio onaj dio puta kada smo prešli asvalt u Konjević Polju i pješačili prema Udrču. Tu me je savladala glad, žeđ, pospanost, pomiješana sa ogromnom boli zbog onog šta se prethodni dan dogodilo na Kamenici kada su mi u granatiranju izginuli mnogi članovi moje familije. Tu sam posljednji put vidjela moje amidžiće, blizance, bili su apsolventi mašinstva u Sarajevu“ prisjetila se Fatima u jednom našem razgovoru od prije nekoliko godina.
Kad sam je danas podsjetila na ove njene riječi, kaže da je svake godine sve više pritišće ona „grudva sjećanja“ na 1995.godinu .
I danas kao da čuje riječi svoje majke kad je iz Srebrenice, sa ratnom bolnicom kretala u koloni, kako joj govori„nemoj da izgubiš brata“, čini joj se, kaže da, dok se penje uz planinu, kao da odnekud dopiru glasovi ranjenika „doktorice, pomozi“...
