Otkako je početkom 2023. preuzeo dužnost ministra vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković pretvorio je MVP u produžetak dnevne politike i lične samopromocije – ali, paradoksalno, od takvog pristupa gotovo i nema političku korist.
Uvod: Od kantonalne retorike do vanjske politike
Dok su njegovi prethodnici, ma koliko različiti, barem formalno nastojali sačuvati profesionalni okvir diplomatije, Konaković je funkciju sveo na scenu improviziranih poruka i protokolarnog haosa. Za razliku od Denisa Bećirovića, koji tišinu pokušava progurati kao državnički ton, Konaković politiku zasniva na buci – stalnim nastupima, emotivnim improvizacijama i verbalnim eskalacijama koje proizvode dojam dinamike, ali ne i rezultat. Često nije jasno govori li kao ministar ili kao lider Naroda i pravde – stranke fragmenta „Bošnjačkog reformskog bloka“.
Mandat započet obećanjima o „novom pristupu“ i „čistoj savjesti“ brzo se pretvorio u niz improvizacija, kontradikcija i gafova koji razotkrivaju institucionalnu prazninu i nedoraslost zadatku. Konakovićev stil podsjeća na Aleksandra Vučića: neprekidni niz izjava, nastupa i emotivnih improvizacija, teatar pokreta bez političkog pravca. Kod njega „diplomatija dojma“ nije metoda, nego ideologija: pokazati umjesto uraditi, govoriti umjesto razumjeti.
Prvi kadar: Institucionalni vakuum kao prostor improvizacije
Da bi se razumjelo zašto Ministarstvo vanjskih poslova pod Konakovićevim vodstvom djeluje kao improvizirana mreža bez jasnih pravila, treba poći od činjenice da ta institucija već tri decenije funkcionira u svojevrsnom pravnom vakuumu. Bosna i Hercegovina ima više od 40 ambasada, šest konzulata i šest stalnih misija, ali još uvijek nema Zakon o vanjskim poslovima – osnovni propis koji bi jasno definirao odnose između Predsjedništva, Ministarstva i diplomatsko-konzularnih predstavništava. Posljednji prijedlog zakona, koji je Vijeće ministara uputilo Parlamentarnoj skupštini 2023. godine, odbijen je u Predstavničkom domu, pa se vanjska politika i dalje vodi bez sistemskog zakona.
Umjesto jedinstvenog akta, na snazi je skup parcijalnih rješenja: Ustav BiH u članu V određuje da Predsjedništvo vodi vanjsku politiku države, dok je Ministarstvo izvršni organ; Zakon o ministarstvima propisuje da MVP „vodi poslove vanjskih odnosa i provodi odluke Predsjedništva“; Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji MVP-a uređuje strukturu i sistem izvještavanja, dok Bečka konvencija o diplomatskim odnosima definira međunarodni okvir za status diplomata.
Bez posebnog zakona koji bi uspostavio mehanizam koordinacije vanjske politike, BiH nikada nije razvila stabilan model usklađivanja između Predsjedništva, MVP-a i drugih institucija. U tom prostoru neodređenosti ministar postaje tumač nadležnosti, a ne njihov izvršilac, pa se jaz između propisa i prakse pretvara u polje ličnih odluka i improvizacije.
U teorijskom smislu, riječ je o onome što Pouliot naziva „praksom bez pravila“ – institucionalnom zonom u kojoj odsustvo diplomatskog habitusa otvara vrata ličnoj improvizaciji i političkoj scenskoj izvedbi umjesto profesionalne prakse.
Ova institucionalna praznina vidljiva je i u dokumentu „Opći pravci i prioriteti za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine“ koji je Predsjedništvo usvojilo 2016. godine. U njemu se suverenitet, teritorijalni integritet, poštivanje međunarodnog prava te evropske i euroatlantske integracije definiraju kao temeljni prioriteti, uz izričit zahtjev za koordinacijom između Predsjedništva, MVP-a i drugih organa radi dosljednog i profesionalnog provođenja vanjske politike.
U praksi Elmedina Konakovića, razlika između formalno propisanih načela i konkretnog djelovanja postaje radikalna: umjesto da gradi koordinaciju, MVP pod njegovim rukovodstvom funkcionira kao personalizirani aparat u kojem se odluke donose ad hoc, bez jasnih unutrašnjih procedura i konzistentne komunikacije s Predsjedništvom.
Pod Konakovićem Ministarstvo sve više liči na razgranatu mrežu lojalnosti nego na organiziranu državnu službu. To se jasno vidjelo u njegovoj reakciji na dopis kojim su predsjedavajuća Predsjedništva BiH Željka Cvijanović i predsjednik Rs-a Milorad Dodik zatražili od ambasadora, konzula i predstavništava tog entiteta da intenziviraju aktivnosti „u promociji interesa Rs-a“.
Kada se profesionalni protokol zamijeni ličnim afinitetima i društvenim vezama, rezultat nije demokratizacija diplomatije, nego njeno urušavanje. A kada nema znanja o oblasti kojom se upravlja, onda nema ni rezultata koji bi barem prividno prikrili to urušavanje.
Javna poruka
Konaković je javno poručio da ministar imenuje „tri četvrtine ljudskih resursa u DKP mreži“ i zaprijetio da će svaki diplomat koji postupi po toj uputi biti sankcioniran i vraćen u sjedište. Iako je izjava zvučala odlučno, njen efekat bio je suprotan: umjesto da pokaže institucionalnu snagu MVP-a, ogolila je činjenicu da ministarstvo nema efikasne mehanizme kontrole ni koordinacije, te da sistem u praksi počiva na ličnim naredbama, a ne na procedurama.
Taj nastup predstavlja i tipičan Mayhewov mehanizam prisvajanja zasluga – demonstraciju odlučnosti u oblasti u kojoj ministar nema punu nadležnost, ali stvara iluziju kontrole nad sistemom koji mu izmiče.
Prema navodima više medija, Konaković je u kratkom roku zaposlio više članova porodice i prijatelja, učvršćujući dojam da MVP funkcionira kao produženi lični kabinet, a ne profesionalna služba. Ovo predstavlja klasično potiranje Weberove birokratske racionalnosti: profesionalna hijerarhija zamjenjuje se mrežom političke lojalnosti, a autoritet prestaje proizlaziti iz funkcije i počinje ovisiti o blizini ministru. Tako MVP poprima oblik personalizirane organizacije, a ne državne institucije.
Krajem marta 2025. objavljeni su dokumenti iz američkog registra stranih agenata (FARA) koji pokazuju da je Ministarstvo vanjskih poslova BiH potpisalo ugovor s lobističkom firmom Bosnian American Alliance. Dokument nosi potpis i pečat MVP-a, ali je Konaković sve negirao, tvrdeći da „ugovor ne postoji“ i da je riječ o „šali“. Međutim, ugovor postoji, pečat je stvaran, potpis autentičan – jedino je „šala“ upitna. Kada ministar službeni dokument registriran u američkom sistemu proglašava šalom, to više nije lapsus, nego simptom krize ozbiljnosti.
Treći kadar: Kriza ozbiljnosti i reputacijski slom
Isti obrazac improvizacije prelazi i na odnos prema medijima. Kada su portal Istraga.ba i Avdo Avdić objavili tekstove o mogućim vezama ministra s narkoklanom „Tito i Dino“, Konaković je reagirao prijetnjama koje su BH novinari i mreža SafeJournalists ocijenili kao „neprihvatljive sigurnosne prijetnje“.
U Goffmanovoj dramaturgiji, ovo je trenutak kada backstage – veze, emocije, tenzije – eruptira na scenu i urušava samu predstavu političkog autoriteta. Radi se o svojevrsnom reputacijskom šoku: krizi koja ne pogađa samo političara, nego i instituciju, jer MVP prestaje biti instrument vanjske politike i postaje objekt međunarodno vidljivog skandala.
U diplomatskoj praksi, ovakve afere predstavljaju najteži oblik reputacijske štete – one koje narušavaju ne samo legitimitet pojedinca, nego i međunarodnu percepciju države.
Studija slučaja: Otvoreni Balkan – scenska improvizacija kao politika
U raspravama o regionalnim integracijama Konaković pokazuje prepoznatljiv obrazac: brzu emociju, konfuznu logiku i naknadno povlačenje. Na konferenciji za medije povodom 100 dana Vijeća ministara BiH uzbuđeno je poručio:
“Evo vam jedna teza, pa je malo razradite. Priča o Otvorenom Balkanu kao nekom srpskom svetu. To je neka politička intriga u kojoj to, kao srpski svet, svi Srbi u jednoj državi. Koliko u toj državi, potencijalnoj, tih bez granica regionalnoj saradnji... Koliko ima muslimana Bošnjaka? Je li neko računao? Znate koliko ima? Preko pet miliona. Na Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, BiH, Srbiji... Preko pet miliona Bošnjaka muslimana bi bilo u mogućnosti jedni drugima da idu na Bajram.”
Ovakva „statistika emocije“ predstavlja tipičnu Goffmanovu scensku improvizaciju: nastup koji proizvodi dojam političke lucidnosti, ali nema nikakav konceptualni oslonac niti institucionalnu podlogu.
“Prvo ne znam iz čega ste shvatili da sam za Otvoreni Balkan. Rekao sam da u BiH postoji ratificirani sporazum Berlinski proces koji je za ovu zemlju veoma važan... Nećemo uopće razgovarati o Otvorenom Balkanu dok ne ratificiramo Berlinski proces. Kada to završimo, to daje mnogo prostora za BiH u ekonomskom smislu, i onda ćemo razmotriti i učestvovati u razgovoru o Otvorenom Balkanu...”
Ova epizoda dobro ilustrira osnovnu karakteristiku njegove diplomatije i političkog djelovanja: političke poruke nisu rezultat strategije, nego reakcije. Ideja o kasnijem „razmatranju“ aktivira Mayhewovu logiku prisvajanja – pokušaj da se i prvobitni emotivni impuls i naknadna racionalizacija predstave kao dio istog političkog procesa.
Tako Konakovićev Otvoreni Balkan postaje savršena metafora njegovog mandata: otvoren u retorici, zatvoren u značenju.
Zaključak: Ministar bez kompasa
U poređenju s prethodnicima – od Zlatka Lagumdžije, Igora Crnatka do Bisere Turković – koji su, bez obzira na ideološke razlike i osobne manjkavosti, makar pokušavali održati profesionalni ton diplomatije, Konakovićev mandat izgleda kao parodija institucije. Njegov stil nije diplomatski ni strateški, nego performativan: brz na reakcijama, siromašan u sadržaju i nesiguran u pravnim osnovama vlastite funkcije. Vanjska politika svedena je na putovanja bez konteksta, sastanke bez rezultata i fotografije bez značaja.
Prevelika vjera u dosjetku – u ideju da su sportisti, kulturni radnici ili estradne ličnosti najbolji ambasadori države – postala je zamjena za sistemsku vanjsku politiku. To nije novo: i ranije su populistički režimi pokušavali simbolički kapital popularnosti pretvoriti u državnu funkciju. Razlika je u tome što su ozbiljne zemlje to radile uz profesionalnu diplomatiju, a ne umjesto nje. Bosanskohercegovačka verzija takve „mehke moći“ – u kojoj ministar voli reći da „svako ko voli BiH može biti njen ambasador“ – samo prikriva činjenicu da DKP mreža postoji upravo zato da to ne bude improvizacija.
Kada se profesionalni protokol zamijeni ličnim afinitetima i društvenim vezama, rezultat nije demokratizacija diplomatije, nego njeno urušavanje. A kada nema znanja o oblasti kojom se upravlja, onda nema ni rezultata koji bi barem prividno prikrili to urušavanje.
(Autor je politolog, specijalista za studije jugoistočne Evrope, istraživački analitičar i prevodilac.)
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
