Piše: Rasim Belko
Bez obzira na to kada bude nastavljeno i završeno suđenje predsjedniku entiteta Rs Miloradu Dodiku i neovisno o sadržaju te presude, sve je jasnije i izvjesnije da je Dodik ušao u suton svoje političke karijere i da mu je preostalo samo da se koprca kao riba dok ribar ne dođe da izvuče mrežu.
Ne želim ulaziti u njegovo zdravstveno stanje – bilo bi neumjesno – niti ću tumačiti dvostruko utvrđivanje njegove sposobnosti da prati suđenje s različitim liječničkim nalazima. To je za ishod same priče najmanje važno, jer se ishod skoro pa golim okom može vidjeti.
Pitanje je koliko će i ishod sudskog procesa biti presudan za političku budućnost i opstojnost Dodika, jer činjenica da se potpuno izolirao nakon nečega što je javnosti predstavljeno kao “rutinska operacija” daje prostora za slutnju da i sam Dodik kreira izlaznu strategiju.
U nekim krugovima spominje se mogućnost uvjetne osude, što bi značilo da Dodik neće u zatvor, ali da će CIK BiH imati zakonski osnov da mu oduzme mandat predsjednika Rs. Ova opcija možda djeluje najrealnije kako bi se javnost smirila, a Dodik ipak izolirao i uklonio iz političkog života Bosne i Hercegovine. Odnosno, veća je šansa da ta opcija bude prihvatljivija javnosti Rs nego osuda na zatvorsku kaznu.
No, bez obzira na to šta će odlučiti Sud BiH na kraju procesa, izvjesno je da bismo 2025. godine mogli biti oslobođeni jednog dugotrajnog uzročnika mnogih problema i destabilizacija u Bosni i Hercegovini. Jer, skoro pune dvije decenije Dodik je u kontinuitetu potpaljivao plamen pod balkanskim buretom baruta, pri čemu je ozbiljno ugrožavao interese Zapada, vrijeđao SAD i njihove ambasadore, ali i druge međunarodne zvaničnike, istovremeno odlazeći po zadatke kod Putina.
Dodiku na ruku ne ide ni teška politička situacija u Srbiji, gdje se Vučićev režim mora baviti samim sobom.
Način i putevi kojima će Dodik otići još se ne mogu sa sigurnošću predvidjeti, ali ono što je prilično izvjesno jeste da je kraj blizu. No, pitanje koje se mora postaviti prvenstveno unutar probosanskog političkog bloka glasi: s kim od predstavnika srpskog naroda graditi bolju političku priču nakon pada Dodika?
Taj kraj mogao je biti ubrzan da je politički projekt Trojka, uključujući SDP kao dio istog, u NSRs prije dvije godine glasao državnički, a ne izdajnički. Jer, tada Dodik i njegov SNSD ne bi imali kontrolu nad srpskim klubom u Domu naroda Parlamenta BiH, pa bi se mogla graditi parlamentarna većina s Dodikovom opozicijom.
Da se takav scenarij desio, Dodik ne bi imao poluge da kontroliše zakonodavnu i izvršnu vlast države, pa bi njegova moć uveliko oslabila u prethodne dvije godine. Trojka je propustila priliku da ubrza odlazak najveće političke štetočine u Bosni i Hercegovini, a još nam je servirala priču kako je Dodik postao evropski političar – sve dok se nije suočila s pravom slikom koalicionog partnera.
Atmosfera i rezultati izbora 2022. godine definitivno su bili prilika da se s opozicijom iz Rs pokuša učiniti ozbiljan pomak. Za razliku od tadašnje, atmosfera danas je mnogo lošija, a prilike složenije.
Kakve su te prilike, najbolje su oslikali govori predsjednika parlamentarnih stranaka u NSRs na nedavno održanoj posebnoj sjednici. Još te decembarske noći bilo je jasno da je počela utrka za Dodikovog nasljednika na čelu srpske politike u Bosni i Hercegovini. A rječnik govornika ličio je na Dodikov – osim Nebojše Vukanovića.
Najčešće izgovorena riječ bila je “sabornost”, pod kojom se podrazumijeva svesrpsko jedinstvo u borbi protiv institucija Bosne i Hercegovine. Ta sabornost najbolje je demistifikovala da u PDP-u pod vodstvom Draška Stanivukovića, SDS-u i ostalim manjim opozicionim i pozicionim strankama nema snage za odmak od Dodikove politike. Zato je otvoreno pitanje: hoćemo li poslije Dodika dobiti Dodika ili možda goreg Dodika?
Kandidata je puno, a borba će biti prilično žestoka. Dodik je čvrstom rukom autoritarno vladao entitetom Rs dvije decenije, i evidentno je da mnogo gladnih političkih usta pretendira da ga naslijedi. Probosanski politički blok zbog toga mora biti odlučan, ali mudar pri izboru partnera, jer bi ta odluka mogla biti jezičak na vagi – nekome pomoći, a nekome slomiti nogu.
Na istinskim opozicionarima Dodikovoj politici u Rs i Bosni i Hercegovini je da pokažu da su zaista opozicija separatističkoj i retrogradnoj politici, a na međunarodnoj zajednici da konačno pokaže je li za političke projekte koji će Bosnu i Hercegovinu povesti naprijed ili će nastaviti eksperimentisati do izbijanja novih oružanih sukoba.
Mnogo je primjera iz regije, poput pada diktatora Slobodana Miloševića, koji pokazuju da postdiktatorsko vrijeme nije nimalo jednostavno. U državi kakva je Bosna i Hercegovina odlazak lidera koji je toliko dugo i čvrsto vladao može biti ozbiljan okidač za destabilizaciju, što u trenutačnim geopolitičkim okolnostima može izazvati dalekosežne posljedice i izvan granica Bosne i Hercegovine.
Ono što na kraju ostaje otvoreno pitanje i za probosanske političke snage i za međunarodnu zajednicu glasi: kako presjeći dotoke ruskog i velikosrpskog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu?
Odgovor na pitanje ko i kako to može osigurati uveliko će olakšati izbor političkog nasljednika odlazećeg Milorada Dodika. Ista pitanja i odgovori morali bi zanimati i građane Rs, jer dvije decenije secesionističke politike koju je provodio lider SNSD-a nisu im donijele ništa osim najnižih plata i penzija, pustih sela i gradova, korupcije i kriminala.
