Dodikov antibošnjački govor je antisrpski

Sredinom 2009. godine, u zgradi Vlade, radio sam TV intervju s Miloradom Dodikom. Prethodna dva intervjua snimio sam dok je bio u opoziciji, tada ih je bilo mnogo lakše dogovoriti. Imao je manje prostora u medijima i rado se odazivao, već nakon prvog poziva.

Te 2009. godine iza njega je stajala gotovo plebiscitarna podrška. Drskost i samouvjerenost bile su na vrhuncu. Danima sam dogovarao intervju. Nije bilo ljubaznosti, naprotiv, atmosfera prije razgovora bila je napeta. Jasno mi je dao do znanja da smatra kako smo na različitim stranama. To je i bilo tačno, s tim da sam ja i tada bio na istoj strani na kojoj sam i danas.

U jednom trenutku razgovora Dodik je izgovorio komentar o fizičkom izgledu „lica ovdašnjih muslimana“ koji je prelazio granicu svake pristojnosti.

Taj dio bi, vjerovatno, postao najšokantniji i najgledaniji u inače ne previše zanimljivom razgovoru, ali sam donio uredničku odluku da ga izbrišem.

Nije imao nikakve veze s pitanjem ni s odgovorom, ali takva izjava, po mom sudu, donijela bi više štete nego koristi javnom prostoru.

Bio sam siguran da sam time zaštitio i Dodika od njega samog, jer sam naivno vjerovao da je u pitanju nesmotrenost i da iole razuman čovjek neće sebi dozvoliti takvu dehumanizaciju drugih, taj osjećaj sopstvene fizičke superiornosti nad bilo kim.

Vrlo brzo sam shvatio da sam se uzalud brinuo.

U narednim godinama Dodik je otvoreno nastavio da vrijeđa, ponižava i dehumanizuje ovdašnje Bošnjake, kao i sve one koji mu smetaju, pa i mene. Njegov govor mržnje prevazilazio je svaku pretpostavku o tome šta još njegov kabadahijski jezik može da izruči u javni prostor.

Njegov posljednji, ali sigurno ne i zadnji govor, pomjerio je granice još jednom, u opasnom i već viđenom pravcu. Svođenje bošnjačke nacije na „amebe“ i „lažljivce“, uz pretpostavljanje srpskog naroda kao superiornog u odnosu na bošnjački,neobično podsjeća na ranu nacističku propagandu.

Bio sam u Vile Vanzu muzeju, u Berlinu, kući u kojoj je donesena odluka o holokaustu. Dio stalne postavke čini izložba nacističkih plakata iz ranih četrdesetih godina, koji naglašavaju rasnu superiornost Arijevaca. Na tim plakatima Jevreji su prikazani karikirano, s „kukastim“ nosom, „debelim“ usnama, tamnijom bradom i „neurednom“ kosom, dok su Arijevci prikazani idealizovano, s pravilnim crtama i „plemenitim“ profilima.

Cilj je bio eliminisati svaku empatiju Nijemaca prema Jevrejima. Nažalost, nacisti su u tome uspjeli.

Najveće žrtve tog pogroma, uz Jevreje, bili su i Srbi.

Upravo zato, stepen tolerancije u srpskom društvu prema bilo kakvim sličnostima s takvom propagandom mora biti jednak nuli, jer je upravo ta vrsta rasne i istorijske diskreditacije masovno odvela Srbe u njemačke i ustaške logore.

Da budem potpuno jasan, najmanje što bi se moglo očekivati jeste da na takve gnusne izjave Dodika nijedan Srbin ne aplaudira, niti im se smije. Jer takvi govori nisu samo neljudski, oni su i duboko antisrpski.

Cilj je, kroz ovakvu propagandu, izolovati sopstveni narod od drugih, pretvoriti ga u lak plijen, zarobiti ga u ideologiju stalne brige i „odbrane“, dok ljudi poput Dodika neometano ostvaruju svoje partikularne, lične i megalomanske ekonomske interese.

Kada se ta ideologija nacionalizma iscrpi na drugima, ona se neminovno okreće protiv drugačijih unutar sopstvenog naroda. Jer mržnja prema drugim je najveće i jedino gorivo ove pošasti.

Onaj kadar koji sam izrezao 2009. godine danas se ponavlja svakodnevno. Bez obzira, i danas ne žalim zbog tog. Dužnost svakog od nas nije da uređuje istinu, nego da joj se suprotstavi kada se pretvori u laž. Da makar ne budemo karika u zlokobnom lancu kojim se govor mržnje razmnožava i metastazira u društvo, sve do njegovog samouništenja.

Cilj ovakvih govora uvijek je isti, nacrtati razliku, ponavljati je dok ne postane istina, dok ljudi ne prestanu da osjećaju.

A kad nestane osjećaja, sve drugo postaje dozvoljeno.

Zato kao ljudi nikad ne trebamo prestati da osjećamo, da imamo obzira prema drugim ljudima, da brineno i da žalimo druge ljude, jer to su često jedine osobine i načini ponašanja kojima se razlikujemo od zvijeri.