Koliko je Dodikov legitimitet u krizi pokazuje koncentracija njegovih nevjerovatnih obrata samo u posljednja tri mjeseca.
Piše: Vahidin Preljević
Milorada Dodika se nikad ne smije potcjenjivati a kamoli otpisati. On je u protekle tri decenije pokazao da je razvio nevjerovatnu vještinu političkog preživljavanja, veliku sposobnost da se i onda, kad se čini da je pritjeran uza zid, ponovo vrati u središte zbivanja moćniji nego ikad ranije.
On je jedan dio Bosne i Hercegovine sa svojim saveznicima faktički pretvorio u vlastiti feud, u kojem je slobodā i demokratije sve manje, a diskriminacije i korupcije sve više. Iako je u prvim godinama slovio kao pragmatičar i „čovjek od posla“, kao ideološki nekonzistentan i indiferentan, najkasnije od sredine 2000-ih, još u vrijeme Tadićeve vladavine u Srbiji, on se sve više oslanja na idejnu podlogu velikosrpskog nacionalističkog projekta sa centrom u Beogradu. Sve će to ubrzo dopuniti snažnom orijentacijom na Rusiju, a onda i na Orbanovu Mađarsku, pa i na Natanjahuov Izrael.
Vremenom je postao ne baš potpuno nebitna karika u lancu desničarske, šovinističke i islamofobne internacionale. Naklonost predstavnika ove nesvete alijanse, osim ideološkom bliskošću, kupovao je raznoraznim mutnim poslovima na štetu građana entiteta. Jedan od najboljih primjera kako politički ekstremizam ne mora stajati u proturječju s logikom biznisa za povlaštene nije samo pokret MAGA i trumpizam nego upravo modus vivendi Milorada Dodika.
Namjeravao je da izazove ustavnu krizu u državi, a faktički urušio pravni poredak Rs.
Dugo ga je pratila priča, koju su širile i različite generacije njegovih političkih partnera iz Sarajeva, da ustvari postoje dva Dodika: jedan koji se koristi nacionalizmom da bi mobilizirao mase, i drugi koji je okorjeli pragmatik što samo gleda svoje interese. Uvjeravalo se javnost da je pravi zapravo samo ovaj drugi Dodik, a da je prvi samo jeftina predstava za mase, koju ne treba uzimati za ozbiljno. To je bila zabluda kojoj su namjerno ili nesvjesno podlegli mnogi, uključujući i brojne predstavnike međunarodne zajednice.
Dodik kao politički pragmatik i Dodik kao nacionalist se ne isključuju, nikada se nisu isključivali. On je bio i ostao u jednakoj mjeri i beskrupulozni tehničar moći, koji gomila svoje bogatstvo i utjecaj kao i vjerni agent srpskog i ruskog svijeta. I u tom spoju se vjerovatno i krio veliki dio tajne njegovog političkog uspona.
Međutim, događanja proteklih godina, a naročito ove godine, pokazuju da je neki sastojak ispao iz te Dodikove čarobne formule. Sve su prilike da je u svom posljednjem sukobu sa bosanskohercegovačkom državom i njenim potkpacitiranim institucijama pretrpio veliki poraz. Još u prvoj polovici ove godine činilo se da će otvorena konfrontacija sa ustavnim poretkom Bosne i Hercegovine još jednom izdobriti za njega i da će sarajevski političari opet biti spremni da se nagode i sklope neki truhli kompromis njemu u korist. Činilo se i da je međunarodni faktor voljan da ustukne pred nasiljem i opet pomakne tu famoznu crvenu liniju i dodatno ojača Dodika.
Koliko je Dodikov legitimitet u krizi pokazuje koncentracija njegovih nevjerovatnih obrata samo u posljednja tri mjeseca. Rekao je da neće priznati odluku Suda BiH, pa je na kraju ipak priznao. Gromoglasno je najavljivao da neće ispoštovati odluku CIK-a, te da se neće mirnim putem povući sa funkcije, koja mu je presudom oduzeta, pa se ipak povukao. U više navrata je ponovio da neće izaći na vanredne izbore, koje je raspisao državni CIK, pa će ipak izaći. I naposljetku: vjerovatno da ni dugo najavljivani referendum (koji ionako ima samo anketni karakter) neće biti održan.
Dodik je ovu posljednju krizu otpočeo dotad najvećim poslijeratnim udarom na ustavni poredak i državne institucije, a na kraju zapleta je, uza sve prethodne peripetije, ispao objektivno najveći gubitnik.
Ali to nije sve: on je umjesto da, kako je namjeravao, izazove ustavnu krizu u Bosni i Hercegovinu i delegitimira njene institucije, faktički urušio pravni poredak Republike srpske. U prah i pepeo pretvorio je legitimitet svih važnih institucija u ovom entitetu, u kojem je legalnost i vlade i funkcije predsjednika pa i skupštine postala krajnje neizvjesna.
Destruktivna politika je opisala puni krug i pretvorila se u autodestrukciju. Iako treba zadržati oprez, iskazan na početku ovog teksta, očito da je demistifikacija Milorada Dodika kao političkog fenomena u punom zamahu.
(Vahidin Preljević je germanist, kulturolog, prevodilac, esejist. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, autor više znanstvenih studija i knjiga na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku, među ostalima: „Estetika fragmenta“ (2007), „Književna povijest tijela“ (2013), „Sarajevski atentat“ (2015), „Nakon imperije“ (2018), „Peter Handkes Jugoslawienkomplex“ (2022) Tekst je objavljen na novopokrenutom portalu Odgovor.ba).
