Dobro pamtimo Vučića na Jevrejskom groblju...

Piše: Almasa Hadžić

Iskustvo nas uči da ne treba ad hoc vjerovati slatkim riječima koje dolaze iz beogradske političke kuhinje.

I povjerenje i nepovjerenje se gradi na djelima, a ona, kad su beogradske političke ideje i projekti u pitanju, bar u zadnjih tridesetak godina, nikada nisu završili dobrim za one kojim su bili namjenjeni.

Samo što je Aleksandar Vučić, u Sjenici, razdjelio hrpe dobrih namjera namijenjenih, uglavnom bošnjačkom stanovništvu Sandžaka, u Priboju se iz grla njegove policije zaorila pjesma „Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice...“.

Doduše, Vučić se odmah oglasio, ubjeđujući Bošnjake da je Srbija jednako njihova kao i njegova, nakon čega je, ne čekajući ni da svane, Novim Pazarom i drugim, gradovim Sandžaka, zatutnjao novi, divljački „pjevački zbor“ s arsenalom istih i gorih nacionalističkih pjesama punim prijetnji i uvreda namjenjenih tamošnjim Bošnjacima – muslimanima.

Sve je neodoljivo podsjetilo na nacionalističko divljanje iz devedesetih godina i vrijeme kada je Slobodan Milošević svijetu odašiljao poruke o „mirnom rješenju jugoslovenske krize“, a istovremeno grupe koljača i ubica iz Srbije oštrilo noževe na putu za Vukovar, a potom za Bijeljinu, Zvornik, Višegrad, Foču, Prijedor... da bi na kraju stigli i u Srebrenicu.

Aleksandar Vučić danas je boravio u Priboju. Došao je da kaže tamošnjem narodu, prije svega Bošnjacima i njihovim predstavnicima da je Srbija nezamisliva bez Bošnjaka.

Govor državnički, emotivan i da u bošnjačkom sjećanju, ne postoji „rikverc“, vjerovatno bi Vučić, već večeras, bio proglašen „državnikom budućnosti“.

Slušamo i ne vjerujemo. Ni traga onom Vučiću što je ciljao Sarajlije tokom agresije, onom što je prijetio „sto muslimana za jednu srpsku glavu“, onom što je ratnom zločincu Vojislavu Šešelju zanosio zločinački tur, ni onom..

Ali, sjećanje je problem.

I ne samo na Vučićevu, već na cjelokupnu prošlost srbijanskih politika i političara, uzmemo li samo posljednjih 30 godina.

Pa zar nije Slobodan Milošević u martu 1993. godine otišao u Prijepolje i zagrmio da će prevrnuti i nebo i zemlju da pronađe putnike otete iz voza u Štrpcima?! I, nastavio po starom.

Aleksandar Vučić, baš kao i Milošević prije 26 godina u Prijepolju, zbog „napetih međunacionalnih odnosa“, danas je u Priboju izgovorio mnogo nježnih riječi i ohrabrenja. I vratio se u Beograd očekujući aplauze i s jedne i sa druge strane Drine.

Riječ je o istom onom Vučiću u čijem krilu, svakodnevno gledamo Milorada Dodika, koji prijeti cjepanjem Bosne i Hercegovine, a njen najmnogobrojniji narod, Bošnjake, klasifikuje kao vjersku skupinu.

Ustvari, riječ je o predsjedniku države Srbije čija je Vlada prije tri dana, prisustvujući obilježavanju neustavnog dana RS blagoslovila Dodikov secesionizam i borbu „za krst časni“.

Stoga su u pravu oni, koji nakon današnjeg Vučićevog gostovanja u Priboju, pitaju „koliko Vučića se izleglo i još uvijek liježe“ na političkoj matrici Slobodana Miloševića.

I da ne zaboravim.

Podsjeti me prijatelj na jedan, skoro zaboravljeni dokument, pohranjen u haškim arhivima, sačinjen u Beogradu u februaru 1992. godine, odnosno u vrijeme kad je Slobodan Milošević, uveliko privodio kraju pripreme svog genocidnog plana u Bosni i Hercegovini, a istovremeno svijetu lagao o svojoj posvećenosti miru.

Riječ je o „naređenju“ poslatom na adresu Željka Ražnjatovića Arkana „lično“, a potpisuje ga Blagoje Adžić načelnik Generalštaba JNA.

„Izvršiti prodor na liniji Bijeljina – Loznica – Višegrad, pri čemu raseliti muslimansko stanovništvo, bez obzira na žrtve.

Bez obzira na žrtve zauzeti sve strateške objekte...“ i td, da bi naređenje završilo obavješću da će u slučaju potrebe „general Mladić brinuti za podršku „,Tigrovima“, „Vukovima s Vučjaka“ i „Belim orlovima“, kao i „podršku avijacije“.

Za one koji se ne sjećaju bilo je to skoro dva mjeseca prije zvaničnog početka agresije na BiH.

Sjećanje je, zaista, prijatelj za svako dobro, a za zlo, posebno.