Ovaj drugi pravac koji su Bošnjaci potpuno podržavali i promovirali u posljednjih trideset godina je preduvjet svih mogućih rješenja.
Piše: Admir Mulaosmanović
Znam da će zvučati kao replika iz poznatog filma ali dogodilo se ponovo. Naime, zbog jedne objave na društvenim mrežama primio sam nekoliko poruka i nešto više komentara. Bilo je tu dosta različitih razumijevanja izrečenog, pa se tako ponovo potvrdilo da je misao, ipak, potrebno strpljivo objašnjavati i dostatno argumentirati.
Radi se o već gotovo zaboravljenom sastanku između Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića.
Moja reakcija bila je pozitivna i susret sam nazvao jednim od značajnijih političkih događaja ove godine u Bosni i Hercegovini. Smatram da je pokazao barem dvije ključne stvari.
Prvo, međunarodni projekat nametnute vlasti nakon izbora 2022. godine, u kojem se Bošnjake nastojalo “disciplinirati“ preko instaliranja Trojke, propao je pa Čović ispipava teren i pokušava osigurati bolju poziciju kod SDA kao dominantne bošnjačke političke snage ali i vjerovatnog pobjednika izbora 2026.
Drugo, jasno je to priznanje da su maligni pokušaji osovine SNSD–HDZ djelomično sprječavani i djelovanjem SDA kao opozicione snage. Čović je indirektno priznao da im na putu ostvarenja planova stoje SDA i druge političke snage koje ne gledaju blagonaklono na recentne političke procese.
Nema razumijevanja ukoliko se priča o „trećem entitetu“
Ove dvije stvari možda daju odgovor i zašto je posljednji mjesec dana došlo do naglog porasta govora o “trećem entitetu“.
U procjepu između trenutne zakovanosti političkih odnosa i nemogućnosti suštinskog proboja u ostvarenju ciljeva (iako je HDZ mnogo postigao u ovladavanju nekim od bitnih segmenata vlasti), očito računajući na značajno smanjenje mogućnosti u bliskoj budućnosti – a sve u povodu 30 godina od zaključenja Dejtonskog mirovnog ugovora – Čović je zaigrao oštro. Kada se pogleda na sve ono šta radi državni vrh iz Zagreba u sadejstvu sa Dodikom, fantastični opis urote protiv Bosne i Hercegovine, koji je dao Zvonko Lerotić još tokom pregovora u Karađorđevu i Tikvešu, odzvanja ponovo – Dogovorili smo se da Srbi pomognu stvaranje hrvatske države, a Hrvati srpske.
Izuzetno je haotično stanje u Bosni i Hercegovini, posebno u poslednjih godinu dana: ne zna ko je vlast, a ko ne; ko koga napada, a ko koga zastupa i zbog čega neko nešto radi. Uz djelovanje Milorada Dodika politička temperatura u Bosni i Hercegovini podigla se do tačke ključanja te stoga traži miran pristup. A taj pristup može osigurati jedno novo bošnjačko-hrvatsko razumijevanje i pošten dijalog. Isticanje trećeg entiteta kako krajnjeg cilja to svakako nije. Možda bi novom razumijevanju pomoglo podsjećanje na stavove bošnjačkog establišmenta u presudnim godinama za Hrvatsku (1990. i 1991).
Izetbegović u Hrvatskom saboru 1990.
Kada se govori o podršci koju je bošnjački politički faktor početkom demokratizacije Jugoslavije dao tada mladoj hrvatskoj demokratiji, teško je ne uvidjeti više nego značajne poteze, koje je u prvom redu povlačio Alija Izetbegović. Tokom velike drame pri proglašenju Božićnog ustava, on je bio prisutan u Hrvatskom saboru, dajući na taj način do znanja velikosrpskim elitama da nema namjeru praviti kompromise sa nužnim demokratskim procesima koji stoje pred svakom jugoslavenskom republikom ali i Jugoslavijom u cjelini. Sami čin proglašenja ustava, unatoč i ličnim napadima kojima je bio izložen, ocijenio je dobrim.
Isto tako, prilikom velikog udara koji su koordinirano provodili vojska i Milošević u poznatom slučaju Špegelj (početak 1991.) bio je više nego rezolutan. Naime, tada je i hrvatski predsjednik Tuđman odustao od dolaska na sjednicu kolektivnog šefa Jugoslavije zbog najavljene mogućnosti da će biti uhapšen. Javnu optužbu protiv njega danima su kreirali mediji, a sve zbog pisma upućenog Washingtonu, koje su beogradski jastrebovi nastojali prikazati kao poziv NATO savezu da intervenira u Jugoslaviji.
Izetbegović je, ocijenivši kako se radi o neistini, više nego jasno poručio kako se takav odnos, takoreći odstrjel, ne bi smio događati. Dodao je da ukoliko to bude praksa onda će se slovenačka želja za nezavisnosti pokazati, vjerovatno, i najrazumnijim političkim stavom i djelovanjem.
Cijela 1991. godina je bila obojena što jasnom što prešutnom podrškom onome što se smatralo legitimnim i pravednim hrvatskim političkim djelovanjem. Čak i u vezi uopće nekontroverznog stava „Ovo nije naš rat“, dobronamjernoj osobi je znano kako se radilo o pozivu građanima Bosne i Hercegovina da ne učestvuju u nasrtaju na Hrvatsku, a posebno se Bošnjacima poručilo da nemaju nikakvu obavezu prema jugoslavenskim institucijama u tom smislu. Hrvatska propaganda je potom i sa ovim činom učinila ono što nije smjela, ismijala i izvitoperila bošnjačku pruženu ruku.
Nema pomaka bez odustajanja od ratnih ciljeva
Naravno, ovi pozitivni potezi bošnjačke politike se minimiziraju jer čitavo sve vrijeme bošnjačko-hrvatski odnosi leže na jednoj od dvije tračnice. Jedna je konstantno sanjarenja o dezintegraciji Bosne i Hercegovine, što dovodi do ubacivanja klipova poput trećeg entiteta u pogonske točkove saradnje, ili druga, prirodna i potrebna, koja bi se kretala putem reintegracije cijele države, a što je i jedan od bitnijih stavova Vašingtonski sporazuma potpisanog u proljeće 1994.
Ovaj drugi pravac koji su Bošnjaci potpuno podržavali i promovirali u posljednjih trideset godina je preduvjet svih mogućih rješenja. Govorili o izbornom zakonu, mogućem unutrašnjem preustroju ili čemu već, bez jasnih pokazatelja odustajanja od ratnih ciljeva, teško da će se dogoditi pomak koji žele svi.
Zbog toga je susret Čović–Izetbegović značajan. Nakon traume koju je porodio ambasadorski eksperiment, Čović je povukao potez kojim je poručio da mu je jasno kako bez učešća istinskog bošnjačkog političkog faktora nema smisla kretati u ozbiljnije reforme. Odgovor koji je dobio, sudeći prema ponašanju u posljednjih mjesec dana, nije mu se svidio, jer je odlučan iracionalno zadržati Dodika kao ključnog partnera, a koji je za SDA postao lično potpuno neprihvatljiv. Stoga nedavni sastanak u Banjoj Luci kojem je prisustvovano i hrvatski premijer Plenković samo dodatno svjedoči i o neodustajanju od ratnih ciljeva. Dapače.
Novi pristup i nova paradigma
No, bitno je bilo dobiti i tu vrstu potvrde i pomoći Bošnjacima da shvate kako je korištenje svih demokratskih mehanizama koji stoje na raspolaganju više nego potrebno. A to u ovom trenutku znači ne ulaziti u pregovore koji zadiru u dejtonska rješenja i držati se takve pozicije sve do trenutka kada lider HDZ BiH ne počne tonuti u svojoj zabludjeloj politici.
Vrijeme ne radi ni za koga i dogovor je najbolji. Ali dogovor koji bi nosio klice daljnje dezintegracije umjesto potrebne afirmacije države nije opcija. S tim u vezi je jasno kako nas i nakon 2026. godine očekuju mukotrpna natezanja. No tada, gotovo je izvjesno, sa ojačanom bošnjačkom pozicijom. Što je i prijeko potrebno. I nadat se da će u tom periodu, ipak, doći do političkog zrijenja i razumijevanja i kod samih hrvatskih snaga, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Zagrebu.
Na kraju, ako bi se pravile paralele sa mirovnim ugovorima koji su nuđeni tokom rata, zašto uporno insistiraju na Owen–Stoltenbergovom planu? Mirovni ugovor koji je ponuđen prije, Vance–Owenov, također im je bio prihvatljiv. Možda da to bude temelj i novog pristupa ali i paradigme.
