Piše: Selvedin Avdić / Žurnal
Nismo baš precizno znali kakvu akciju želimo, ali je bilo poželjno da to bude neka koja će podrazumijevati da goloruka djeca nasrnu na institucije, probiju žandarmerijske kordone, slome štitove, provale u kabinete, iz jednog od njih iznesu Vučića u pidžami i prenesu ga u Rusiju, uz pomoć dronova i štipaljki. Nismo mogli sakriti razočarenje kada se to nije dogodilo.
S kakvim smo samo nestrpljenjem očekivali 15. mart! Dobro, ne znam tačno koliko ima ljudi u ovoj množini pod uskličnikom, ali sam siguran da sam među njima bio i ja. Drugi ne moraju, ali evo ja priznajem - nadali smo se da će nam studenti u Beogradu riješiti sve probleme.
Nadanja su tekla u ovom smjeru: Kad padne Vučićev režim, pašće i Dodik, s Dodikom će splasnuti i Čovićeve separatističke ambicije, od njih odustaju i Zovko i Plenković, bošnjački nacionalisti se u tom miroljubivom okruženju istinski posvećuju multietničnosti bez folova sa preglasavanjem i eto ga... mirna Bosna, sve gotovo u mjesec, dva, uvrhglave. Možemo rahat prionuti ispitivanju porijekla imovine, istinskoj rekonstrukciji pravosuđa, borbi protiv korupcije, poboljšanju životnog standarda, zdravstvu, obrazovanju... i sve u tom smjeru prema ružičastoj BiH koju je davno opjevao bend Validna legitimacija.
Dođe i taj dan u martu, od jutra smo sjeli ispred televizora i u direktnom prenosu gledali dugačke studentske kolone kako se slijevaju u Beograd. Jednako euforični u foteljama, kao i protestanti na kiši i vjetru, gledali smo kako nastaje najveći protest u istoriji Srbije. Svi su bili tako lijepi, veseli, optimistični. Gledali smo i gledali, nestrpljivo očekujući kada će naše nade biti ispunjene. S pola uha slušali smo saopštenja studentskih plenuma kako će ovo biti protest bez nasilja, kako 15. mart nije nikakav presudan dan, da će se nakon njega nastaviti sa svakodnevnim pritiscima na vlast u kojima će se koristiti svi vidovi građanskog otpora. Ne, ništa od toga nismo zaista čuli, jer ništa nije moglo smiriti naše tek probuđene herojske ambicije. Očekivali smo akciju, revoluciju, ako nas razumijete. Nismo baš precizno znali kakvu akciju želimo, ali je bilo poželjno da to bude neka koja će podrazumijevati da goloruka djeca nasrnu na institucije, probiju žandarmerijske kordone, slome štitove, provale u kabinete, iz jednog od njih iznesu Vučića u pidžami i prenesu ga u Rusiju, uz pomoć dronova i štipaljki za veš.
Nismo mogli sakriti razočarenje kada se to nije dogodilo. Ispražnjeni od adrenalina, kao da je i nas zvučni top pokosio, utonuli smo u fotelje i prepustili se zluradosti. Iznevjerena očekivanja često fermentiraju u otrov. Tada smo se prisjetili da smo u kolonama vidjeli četničke bajraktare i glavonje u majicama s Mladićevim likom, crvene beretke i sumnjive zastave. Otkud takvi zlikovci u polumilionskoj masi? Zar decenije indoktrinacije, manipulacije, laži, medijskog divljanja, uništavanja obrazovanja i prekrajanja istorije nisu isparile čim su počeli protesti? Zašto studenti nisu pažljivo provjeravali ko im se sve pridružuje, zašto njihovi redari (sa brojevima telefona roditelja na podlakticama, ako im se nešto desi) nisu odlučno odstranili svakog sličnog sa beogradskih ulica?
Pa smo se dosjetili da njihov vid borbe nije dovoljno artikulisan, da prije rušenja Vučićevog režima moraju srušiti kapitalizam i suprotstaviti se rastu desnice u svijetu. Ali, prije toga, šta je s nama? Šta je sa suočavanjem sa prošlošću? Da li su se studenti ikada izjasnili o agresiji na nas? Kleknuli pred našim žrtvama? Izvinili se, barem? Još milion kritika smo imali, pa smo na kraju, u znak protesta, isključili televizore i otišli spavati. Ni do večere nam nije bilo. Doduše, malo su nas zasitile grickalice.
