Denis Bećirović i diktatura bezličnosti

Piše: Haris Imamović

Govor Denisa Bećirovića na sinoćnjem prijemu u Vijećnici, povodom Dana državnosti, zvonio je iritantnom prazninom. Znam, njegova su obraćanja uvijek takva. Ali sinoć je to posebno došlo do izražaja. Ili je možda bolje reći do neizražaja.

Član Predsjedništva BiH, Bošnjak izravno izabran sa teritorije Federacije (kako ga definiše tekst Ustava) počeo je obraćanje pozdravljajući poimenice neke od stranih gostiju. Time je dao oduška svom birokratskom instinktu.

Bjelance je bijelo

Pravilo u obraćanju nižerangiranih birokrata je da, na početku govora, spomenu, po funkciji, sve bitnije osobe u publici: predsjednik ovaj, predsjednik onaj, član komiteta ovaj, direktor onaj itd, itd.

Nižerangirani birokrata time ne signalizira samo vlastitu poslušnost tim u hijerarhiji višim ličnostima, već ujedno i uspavljuje publiku. To radi ciljano. Cilj je da skrene pažnju sa sebe. Cilj je govoriti, ali ne privući suviše pažnje.

Osim nabrajanja gostiju, navedenu svrhu ispunjava još jedno sredstvo: pleonazam, odnosno nizanje istoznačnih riječi u govoru.

Tako Bošnjak u Predsjedništvu, nakon što je poimenice pobrojao bitne goste, na sinoćnjem prijemu kaže: “Hvala vam što zajedno s nama obilježavate naš državni praznik – Dan državnosti Bosne i Hercegovine.” Više nego znakovita rečenica.

Podrazumijeva se da je Dan državnosti – državni praznik. Zato bi bilo prirodno kazati: “Hvala vam što s nama obilježavate Dan državnosti Bosne i Hercegovine.”

Ali zašto to reći kratko i prirodno, kad može dugo i neprirodno. Isticati da je Dan državnosti – državni praznik je kao da kažete da je bjelance bijelo, žumance žuto itd. Dakle, konstatovanje očiglednog. Skretanje pažnje na ono prema čemu je pažnja već usmjerena. Omiljena intelektualna operacija birokrata.

Talijanski i španski momenti

Nakon dugog, ali dosadnog uvoda, Bošnjak u Predsjedništvu, konačno, prelazi na stvar. I čini se, na prvu, da će govor postati zanimljiviji. Naime, govori da su Titovi partizani, suprotstavljajući se četnicima i ustašama, obnovili državnost Bosne i Hercegovine. U tome nema ništa sporno.

Ali, već u idućoj rečenici, kaže: “Poruke i vrijednosti ZAVNOBiH-a imaju potencijal da budu bosanskohercegovački Pijemont.”

Pijemont je talijanska regija, koja je bila središte pokreta za oslobođenje ujedinjenje Italije. Nije jasno kako onda poruke i vrijednosti mogu biti Pijemont.

Imalo bi smisla kazati, naprimjer, da je Bosanska Krajina, kao glavno uporište partizanskog pokreta, imala ulogu Pijemonta u oslobođenju Bosne i Hercegovine. Ili da Federacija BiH danas može imati ulogu Pijemonta u ujedinjenju Bosne i Hercegovine itd.

Ali je besmisleno kazati da poruke i vrijednosti ZAVNOBiH-a mogu preuzeti ulogu Pijemonta. To je kao da kažemo da poruke iz Bećirovićevog obraćanja mogu preuzeti ulogu, naprimjer, Sarajevsko-zeničke kotline.

Osim talijanskog, Bošnjak u Predsjedništvu je, u ovom dijelu obraćanja, imao i svoj španski moment. Naime, u jednom trenutku on veli: “Politika podjele Bosne i Hercegovine neće nikada proći. No pasaran!”

No pasarán je lozinka španskih republikanaca za vrijeme građanskog rata u toj zemlji. Na prvu, ima smisla koristiti je u kontekstu borbe naših partizana. Ali zvuči potpuno neprirodno, neprilično, kada Bećirović, u birokratski intoniranom govoru, lišenom bilo kakve strasti (pa i života), odjednom ubaci: No pasarán.

To zvuči kao da Bisera Hašimbegović iz BIHAMK-a u izvještaju o stanju na cestama, ne mijenjajući intonaciju, zatekbira.

Čega se lik dosjetio

Bošnjak u Predsjedništvu zatim, u svom svečanom obraćanju, kaže da ne postoji ozbiljna alternativa članstvu naše zemlje u EU i NATO-u, te veli da svi koji govore o alternativama rade protiv interesa BiH.

Zatim dodaje: “Možda ove riječi ponekad nije popularno govoriti…”

Ako je išta popularno u Sarajevu, onda je to propagiranje evropskog i NATO puta zemlje, a naročito ako je praćeno osudom, naprimjer, Milorada Dodika, koji radi protiv toga i samim tim protiv države.

Da je to popularan stav zna i Bošnjak u Predsjedništvu. Zato i relativizira svoju tvrdnju dodajući možda i ponekad.

Jedini razlog zbog kojeg govori da je euroatlantski put nepopularan jeste da sebe predstavi kao političara koji je, eto, spreman reći i nepopularne, ali ispravne stvari.

Istina je da Bećirović ponavljanje onog što je popularno pokušava predstaviti kao nekonformistički pristup. Što bi rekao jedan bivši ministar: vidi lika, čega se lik dosjetio.

Vladar i učenjak

Jedini zanimljiv moment u Bećirovićevom govoru jeste kada podsjeća na zapažanje Hasana Kafiju Pruščaka da “najbolji vladar traži društvo učenjaka, a najgori učenjak traži društvo vladara”.

Lijepo rečeno. Jedini je problem što je u slučaju Denisa Bećirovića loš vladar našao još goreg učenjaka (eksperta za Pijemont takorekuć).

Govorim o tome da Bošnjak u Predsjedništvu nije nikakav vladar. Ne pita se ni za šta i, što je još gore, uživa u tome što se ne pita. Ne govorim samo o famoznim garancijama za opstanak BiH, koje je dobio u inozemstvu.

On jednostavno ne želi da snosi odgovornost za bilo šta. Vidjelo se to, u raspravi o Budžetu BiH, kada se hvalio kako se osigurao novac BHRT-u, Memorijalnom centru u Potočarima, institucijama kulture, a na kraju, kada nije bilo ništa od toga, samo se ušutio, nadajući se da su svi zaboravili njegove “zasluge”.

Isto je bilo sa državnim zakonom o gasu, čije je donošenje Bećirović pompezno najavljivao. A onda, kad je Vijeće ministara, usvojilo Reformsku agendu u kojoj se kaže da će entiteti usvojiti zakone o gasu, Vladar se ponovio ušutio, kao da nema veze s “najbrže formiranim Vijećem ministara” i zakonom o gasu.

I tako uvijek. I tako o svemu. Red pompeznih riječi, red brzopletih odluka i, na kraju, red šutnje, uz red nade da ga niko ne smatra ni bitnim ni odgovornim za bilo šta. Jer on, zapravo, i nije on.

Diktatura bezličnosti

Denis Bećirović samo ponavlja tuđe riječi; krije vlastitu prazninu iza općeprihvaćenih fraza. Njegova ličnost je utopljena u prosjek. Umjesto da predvodi i usmjerava državu i narod, on se panično krije iza općih mjesta javnog mnijenja.

Njime vlada ono što je najutjecajniji filozof 20. stoljeća Martin Heidegger nazvao diktatura Se. “U toj neupadljivosti i neustanovljivosti”, veli on, “razvija Se svoju pravu diktaturu. Mi uživamo i zabavljamo, gledamo i sudimo o književnosti i umjetnosti kao što se gleda i sudi… To Se, koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka svakidašnjice.”

To je problem koji Bošnjak koji je trenutno u Predsjedništvu savršeno ilustrira; ali sam problem je širi od njega. Čini se da poprima čak pandemijske razmjere. Većina naših političara postupa, kao što se postupa; misle kao što se misli, itd. Sve se rjeđe nailazi na kreativne, neočekivane, nepredvidive poteze.

Kada razmišljam o Bećiroviću, kao čelniku Diktature “Se”, pada mi na pamet još jedan pojam – empty suit.

To doslovno znači prazno odijelo, a označava osobu koja se na prvu čini moćnom i kompetentnom, ali je zapravo posve neučinkovita, besadržajna, ne posjeduje znanje niti liderske kvalitete. Bećirović je nažalost samo vrh ledenog brijega. Najveći dio našeg establišmenta čine prazna odijela i teško se osloboditi dojma da su oni trenutno najveća opasnost za ovu zemlju. S neprijateljima znamo kako bismo izašli na kraj, ali kako s ovakvim čelnicima!?