Dejton, 25 godina poslije: Vrijeme je za hapšenje "krupnih riba"

13.12.2020. 12:02

Dok god postoji dejtonska struktura BiH, ona ne može funkcionirati bez snažnog intervencionizma Zapada.

Dejton, 25 godina poslije: Vrijeme je za hapšenje "krupnih riba" - slika 1

Piše: Sead Numanović

Sutra se navršava 25 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Optimisti bi rekli – dobro je, ne puca se.

Pesimisti bi odgovorili – u mnogim stvarima rat i nije bio tako loš. Posebno pred kraj.

Dejtonskim sporazumom rat je prekinut. No, nije okončan. Nastavljen je svim drugim sredstvima u kojima se nije bježalo ni od upotrebe sile. Ko je izračunao, koliko je od rata naovamo ubijeno ljudi, uglavnom Bošnjaka, u svojim nastojanjima da ostvare neka od elementarnih ljudskih prava?

Dejton je ustanovio strukturu koja može tavoriti još dugo. A može se raspasti ko kula od karata, isprovocirana nekim naizgled sasvim benignim incidentom.

Proteklih 25 godina međunarodna je zajednica, uz povremenu asistenciju pojedinaca iz BiH, pokušavala popraviti nedostatke mirovnog sporazuma. U većini slučajeva napravljen je (polovičan) uspjeh.

Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown od BiH su nastojali napraviti kakvu takvu funkcionalnu državu.

U Ashdownovo vrijeme je to i pošlo za rukom, pa je BiH postala „zvijezda vodilja“ cijelog svijeta u tranziciji.

Reforme koje su provedene, dale su osnov za izgradnju ipak uspješne države.

Na ključnoj prelomnici – reformi policije – Evropska unija povukla je podršku i počeo je proces odmotavanja i poništavanja postignutog.

Pad „aprilskog paketa“, srušenog glasovima Bošnjaka i bolesnom ambicijom Harisa Silajdžića da zasjedne u stolicu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, označio je ubrzano kretanje prema „izvornom Dejtonu“.

Dugi niz godina svjedočili smo blokadama, podmetanjima, zavjerama... brojnim procesima koji su doveli do atrofije državnih institucija, erupcije korupcije i kriminala, sve ključne poluge države postale su sluge lidera najvećih političkih stranaka u BiH.

Kao rezultat, stotine hiljada ljudi napustile su ovu državu.

Prema broju stanovnika, Hrvati su zabilježili katastrofalni odliv.

S dokumentima Hrvatske u džepu, oni masovno i nesmetano odlaze.

Niko od njihovih političkih lidera na to se ne obazire. Logika im je da takvi svakako za njih ne bi glasali, pa je dobro da idu.

Umjesto te, plasiraju priče o posvemašnjoj ugroženosti i besperspektivnosti. Iza toga provode nesputani kriminal.

Jedna od uzdanica u području Hercegovine, Kombinat Aluminij, propao je šaptom.

Tu firmu čvrsto je kontrolirao HDZ BiH. I uništio je.

Činjenica da za to niko ne odgovara, više je nego jak motiv za dalji pojačan odlazak ne samo Hrvata.

Bosanski Srbi također sve masovnije odlaze.

Njihov neprikosnoveni vođa, Milorad Dodik, godinama im baca prašinu u oči.

Od kako je stupio na vlast obećava otcjepljenje.

On je već u čvrstom poslovnom (da ne upotrijebimo neku grublju, mada ispravniju riječ) savezu sa Srbijom.

Firme iz manjeg bh. entiteta vidljivo i nevidljivo angažirane su na sve većem broju strateških projekata u Srbiji.

Dok se time fokusirano bavi, Dodik svako malo izaziva nove i nove krize. U takvoj nestabilnosti nikome se djeca ne odgajaju za novi rat. Svako gleda da ih skloni što dalje.

Bošnjaci, kako to i nedavno čusmo tokom saslušanja u Komitetu za vanjske poslove Predstavničkog doma Parlamenta Sjedinjenih Američkih Država, sve su frustriraniji dugotrajnom krizom u Bosni i Hercegovini.

Panelisti na tom skupu vrlo su precizno dijagnosticirali probleme i ponudili novoj administraciji Joea Bidena moguća rješenja.

Bošnjački lideri su „na nogama“. Konačno dolazi neko ko će, umjesto njih, rješavati naše probleme!

To je konstanta bošnjačke politike zadnjih 15 godina – čekanje da nam nešto s neba padne u krilo.

Bilo da je „fildžan državica“, vlatiti pašaluk u kojem i istinski mogu raditi šta hoće, bilo „građanska država“ u kojoj, opet, mogu raditi šta god žele.

I dok tako čekaju, država propada i prazni se.

Dominantan narativ političkih predstavnika bosanskih Hrvata i bosanskih Srba je da je BiH suvišna.

Nju treba raskomadati i „svakom dati svoje“.

Ako je suditi po djelima vodećih trenutnih bošnjačkih političara, to je i njihov plan.

No, svima je jasno da to nije nikakvo rješenje.

Tri feuda bila bi samo generator novih, mnogo gorih nestabilnosti.

No, to jeste jedno od mogućih „rješenja“ dejtonskog gordijevog čvora. Zagreb i Beograd bi ga svesrdno pozdravili, kao prijelaznu fazu.

Druga opcija su duboke reforme.

EU insistira na vladavini zakona. To je uslov svih uslova Brisela i sasvim je jasno rečeno svima na zapadnom Balkanu. Ponuđena je i „mrkva“ – najmanje 9 milijardi bespovratnih investicija u region u narednih par godina.

Šta Evropljani hoće?

To ni oni sami ne znaju!

Cijeli region jeste dosta čvrsto vezan za EU. Gotovo tri četvrtine svih ekonomskih veza čini EU na zapadnom Balkanu. Investicije Njemačke, Holandije, Francuske, Austrije... omogućuju kakav takav život na ovom prostoru.

Evropljani su svjesni da im nema mira bez smirenog Balkana.

No, niti znaju, a još manje imaju instrumenata za ostvarenje tog cilja.

Evropa jeste ekonomski džin na globalnoj sceni. Ali je i politički, pa i vojno, patuljak. Previše je ličnih interesa, političkih kalkulacija... da bi EU sama mogla išta ovdje riješiti.

Sada su sve oči uprte u Vašington.

Novoizabrani predsjednik Joe Biden stupa na dužnost u jednom od najtežih trenutaka moderne američke historije.

Društvo je podijeljeno kao rijetko kada, pandemija koronavirusa odnijela je stotine hiljada života, a crna bilansa samo se povećava. Ekonomija je teško pogođena i jedva se odupire recesiji.

Globalni igrači, posebno Kina, zadaju neprestane i nove glavobolje američkom establišmentu.

Bidenov prioritet svih prioriteta je konsolidacija američkog društva. On zna da samo tako može postići i neke rezultate na globalnom planu.

Balkan je, začuđujuće, visoko na listi njegovih prioriteta.

On, kao i prvi saradnici koje je već nominirao, odlično znaju situaciju u našem regionu, bez dlake su na jeziku govorili o svemu što se dešavalo u BiH i regionu tokom 90-ih godina prošloga vijeka...

No, od tada je prošlo puno vremena.
EU je „izrasla“ i – ako je suditi po izjavama zvaničnika iz Brisela – ona je ta koja treba predvoditi rješavanje balkanskih problema.

To je već potencijalno idealna situacija za mešetare.

Bošnjačka politička, ali i intelektualna elita uopće nije svjesna toga. Osim šačice mladih energičnih ljudi. Oni su jedina nada da bi se neke kvalitativne promjene mogle ishodovati u opreznom i nenametljivom žongliranju između Brisela i Vašingtona.

Koliko daleko ta ekipa može dobaciti veliko je pitanje.

Trenutno im naruku ide tradicionalna autističnost bošnjačke političke elite koja nije u stanju, a ni ne želi, pokazati ikakvu inicijativnost.

Konstanta potražavajuće bošnjačke politike je – reaktivnost.

I kada reagira, najčešće to je nedorečeno, preemotivno i odražava duboko neznanje i svakovrsnu nesigurnost.

...

U Bosni i Hercegovini suštinski ništa se ne može niti će se moći uraditi bez domaćih aktera.

U prvom redu, EU i SAD računaju na građane ove zemlje. No, njih tek treba razbuditi, skinuti debelu mrenu s očiju i upaliti im mozak.

Rezultati lokalnih izbora dali su nadu Zapadu da je neki pomak moguć. No, to je tek početak dugog i mukotrpnog procesa, a vremena je sve manje i manje.

Daniel Serwer nedavno je i nekoliko navrata dao svoj prijedlog – plan promjena u BiH. One udaraju u sami temelj dejtonske BiH.

On – u suštini – zagovara resetovanje temeljnih postavki BiH i njeno postavljanje na građanske osnove.

Šta je to?

BiH – po njemu – više ne bi bila država i – i – i – i – kolektiviteta, već građansko društvo. Jedan čovjek, jedan glas, na cijelom teritoriju države. To što je neko Bošnjak, Srbin, Hrvat, Jevrej... njegova je lična stvar. Jer, nije samo to. On je i Evropljanin, bijelac, obrazovan u ovoj ili onoj mjeri, liberal, konzervativac, desničar, ljevičar...

U građanskoj BiH moraju vladati zakoni, stranačke vođe idu u zatvor za pokradeni budžetski novac isto, mada strožije, kao i demobilizirani borac zbog ukradenih metara drva.

Dobar i logičan koncept!

Ali, takva je promjena nemoguća bez nedvosmislenog stava Zapada da tako mora biti.

I Zapad bi morao uložiti ogromne ljudske i materijalne napore, rasporediti najmanje još nekoliko hiljada vojnika u BiH, vratiti se nekim starim instrumentima intervencionizma, kako bi se promjene počele dešavati.

Ukoliko EU odista hoće da ovdje vladaju zakoni, a ne klike, onda se ta vladavina zakona mora provesti korištenjem sile. Precizno – hapšenja i to vrlo krupnih riba, neminovna su. A njih mora osiguravati zapadna vojna sila.

Prisila je, dakle, temelj osiguranja provođenja zakona. Kraj priče!

Pravljenje građanske države BiH dovelo bi do razotkrivanja istinskih politika Beograda i Zagreba. Sve maske tu bi brzo pale.

Zagreb, a posebno Beograd, morali bi se opredijeliti na koju će stranu. Izbora baš i nemaju.

Naravno da ni u Vašingtonu, a pogotovo Briselu, nema apetita za ovako robustan intervencionizam.

Alternativa jeste u tavorenju – kozmetičkim promjenama i čekanju „plodova“.

Zapad je takav eksperiment imao od 2006. naovamo. I vidimo gdje smo svi.

Dok god Dejton i struktura koju je uspostavio postoji, on ne može funkcionirati niti davati dobre rezultate bez intervencionizma.

Taj tzv. „ownership“ opasna je iluzija koja se grdno obila o glavu i nama u regionu i zapadnim poreskim obveznicima. Guranje novih stotina miliona eura u – u konačnici – zamrznuti konflikt – već prijeti da postane teško krivično djelo evropskih zvaničnika i birokrata.

Pred BiH je – ipak – velika prilika!

Podijelite:

Facebook X / Twitter