Piše: Sead Numanović
Samo mi je o Srebrenici teže pisati ili govoriti. Krenem. Izustim. Prozborim. A onda ogromna jabuka neopisive tuge stisne mi se u grlu. Imao bih svašta reći, a ne mogu. 8.732 moje braće i sestara ubijeno je brutalno, krvnički, nacistički... Svaka majka Srebrenice, moja je majka.
Suze same krenu...
Genocid počinjen nad Srebreničanima, zapečatio je razdoblje strašnih zločina 20. stoljeća u Evropi. No, nije ga okončao. Zločini se nastavljaju, gori od prethodnih, historija nas ničemu nikada nije naučila, a poruka nakon kraja svakog novog, goreg konflikta – „nikada više“ – je samo pusta priča.
„Arbeit macht frei“
Danas je Dan Holokausta.
Obilježava se 27. januar 1945. godine, dan kada su trupe Crvene armije ušle u Aušvic, mjestašce u Poljskoj nedaleko od Krakova, i suočile se s nepojmljivim zločinima nacističke Njemačke. Zločinima čovječanstva.
Jedne godine, ne sjećam se koje, bio sam u Aušvicu. Godina i nije bitna. I dan danas se više nego dobro sjećam svakog detalja koji mi se, poput oštrog noža, duboko urezao u srce.
Tijelom sam bio u Aušvicu.
Nema riječi da opiše tu bol koju i sada osjećam.
Tijelom sam bio u Aušvicu, dušom u Potočarima.
Dok stojim pred kapijom nad kojom je i danas natpis „Rad oslobađa“ (Arbeit macht frei), nekako obamro, skrušen, uplašen, tužan, borim se s emocijama, upijam svaki detalj...
Aušvic sam doživio kao fabriku smrti, nepatvoreno zlo, najgore što čovjek može stvoriti. Volio bih da sam mogao zaplakati, vriskati, urlati, lakše bi mi bilo nego nositi cijeli život žig svega što sam tamo vidio i osjetio.
Kada gledate taj kompleks kasarni poljske vojske koji su nacisti pretvorili u stratiše više od milion ljudi, osim užasne, neopisive, nadnaravno teške boli, drugog osjećaja nema.
Smrt se može bukvalno opipati. Iz svakog detalja, od kapije i ograde, preko puteva kroz komplekse zgrada, do krematorija, koji samo odjednom, kao lična smrtna presuda, iznikne pred vas, znate da ste u središtu (nekadašnjeg) pakla na zemlji.
Ljudi, ne može se to opisati. Ali se mora doživjeti. Mora se otići. I u Aušvic i u Potočare. Ne jednom. Uvijek i opet!
Čini mi se da ima neki vodič tu u tom paklu na zemlji i danas, u Aušvicu, koji nešto priča.
Čini mi se da čujem tihe uzdahe kolega koji su oko mene. Čini mi se da mi neko nešto govori u smislu - "Bože, gdje si bio", a opet ništa ne čujem.
"Šindlerova lista"
Dok gledam scene memorijalnih soba, slike na zidovima koje se kombiniraju s toliko puta pregledanom „Šindlerovom listom“, bol postaje sve jača.
U mislima mi ljudi iz Potočara, žene, djeca... Ponovo i opet preživljavam sve čemu sam svjedočio u julu 1995. godine u Turalićima kod Kladnja, otimam se sjećanjima nekoliko dana kasnije u Nezuku kod Zvornika, kada se prva grupa preživjelih Srebreničana probila na slobodni teritorij...
Stojim pred sobom u kojoj je gomila kose. Ljudske. Brdo. Kosa je, čujem kako neko priča još jednu poznatu priču zla, korištena za izradu uniformi. Jevreji su šišani prije slanja u plinske komore. Kosa je uredno skupljana, prerađivana i slana dalje.
