Ako već ne možemo ni simbolički prihvatiti goste koje poziva A5, zašto smo uopšte potpisnici Povelje?
Piše: Amina Čorbo Zećo
Bosna i Hercegovina je zvanično domaćin 28. Konferencije načelnika generalštabova A5 (U.S.–Adriatic Charter Chiefs of Defense – CHODs Conference), planirane za 16–18. septembar 2025. godine.
Međutim, konferencija se neće održati u BiH, već u Tirani!? Albanija je pristala da bude ko-domaćin. Zašto? Jer je, kako zvanično stoji, bilo potrebno “zaobići diplomatsku osjetljivost” vezanu za pozivanje Kosova.
Drugim riječima, država koja je domaćin, nije politički sposobna ni dovoljno suverena da u vlastitom prostoru organizuje događaj koji uključuje sve članice A5 inicijative.
Bosna i Hercegovina, zbog poznatih unutrašnjih blokada u vezi s priznanjem nezavisnosti Kosova, očigledno nije u stanju uputiti poziv toj zemlji bez izazivanja političke krize unutar vlastitih institucija. Čini se Milorad Dodik diktira tempo. Naši izvori tvrede da su pritisak pravili Gojko Knežević, načelnik Zajedničkog štaba OSBiH te zamjenik ministra odbrane Aleksandar Goganović.
Zbog toga se pribjeglo “tehničkom rješenju” konferencija se iz BiH seli u drugu zemlju, a BiH ostaje domaćin u teoriji.
Takav pristup otkriva bolnu istinu država koja ne može donijeti jedinstvenu vanjskopolitičku odluku o jednoj konferenciji, ne može ni realno upravljati svojim međunarodnim obavezama. Pitanje Kosova samo je simptom, a pravi uzrok je disfunkcionalna državna struktura i nepostojanje minimuma konsenzusa.
Inače, Američko-jadranska povelja predstavlja inicijativu formiranu od strane Albanije, Hrvatske, Makedonije i Sjedinjenih Američkih Država s ciljem pružanja podrške državama aspiranticama na njihovom putu za pristupanje u članstvo NATO-a, kojoj su se naknadno priključile Bosna i Hercegovina te Crna Gora. Srbija, Slovenija i Kosovo na sastancima sudjeluju u statusu promatrača.
U cijeloj priči još je indikativnija činjenica da su Crna Gora i Sjeverna Makedonija odbile da budu domaćini, dok je Albanija pristala na poziv US-EUCOM-a (Komande američkih snaga za Evropu). Ali za razliku od BiH, te države su barem imale političku konzistentnost ako ne mogu ili neće, ne prihvataju ni simboličnu ni finansijsku odgovornost.
BiH, s druge strane, ne može organizovati događaj, ali može platiti sve troškove. I time dodatno gubi kredibilitet.
Nazivanje ovoga “zaobilaženjem diplomatske osjetljivosti” eufemizam je za ono što jeste političko poniženje države koja plaća, ali ne odlučuje. Pitanje nije zašto je Kosovo osjetljiva tema, već zašto BiH nije imala hrabrosti ili kapaciteta da to pitanje riješi kao domaćin konferencije ili da u tom slučaju ne preuzima domaćinstvo uopšte.
Ako već ne možemo ni simbolički prihvatiti goste koje poziva A5, zašto smo uopšte potpisnici Povelje?
Sada je niz otvorenih pitanja ko je, u ime BiH, prihvatio domaćinstvo s punom sviješću da se neće moći realizovati na teritoriji BiH, ko je dogovorio da BiH snosi troškove i podnosi sve logističke i protokolarne obaveze, dok Albanija “spašava obraz” događaja te još najvažnije zašto ova odluka nije predmet šire javne ili parlamentarne rasprave?
Sve u svemu, Bosna i Hercegovina se još jednom pokazala kao zemlja s ograničenim suverenitetom i minimalnim međunarodnim kapacitetima. U želji da bude viđena kao pouzdan partner, pristala je na model u kojem drugi odlučuju, a ona plaća.
