U prvoj poslijeratnoj deceniji, kada SDA nije imala apsolutnu vlast, ali jeste još uvijek imala izuzetno snažnu vlast, energična borba protiv koncentracije vlasti jeste imala smisao.
Piše: Haris Imamović
Nedavno je voditelj na Federalnoj televiziji pitao predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića: “Treba li se na političkoj sceni Sarajeva, kod Bošnjaka, okrupnjavati scena ili dodatno usitnjavati?”
Radončić nije posegnuo za očekivanim odgovorom, po kojem Bošnjacima treba jedinstvo, kakvo, recimo, imaju Srbi u vidu SNSD-a ili Hrvati u vidu HDZ-a. Naprotiv, on je kazao da “politički pluralizam, u principu, nije loš” i izlaz, čini se, vidi u srednjem rješenju - u tome da vlast formiraju dvije-tri jake stranke. Dakle, ne jedna stranka i ne sijaset vladajućih stranaka.
Haotično stanje u “bošnjačkom reformskom bloku”
Sviđao se nekom ili ne, Radončić je u pravu: bošnjačka politika se ne treba okrupnjavati u apsolutnom smislu, pa da na kraju imamo samo jednu bošnjačku stranku na vlasti i jednog, neprikosnovenog vođu, koncentraciju moći, jedinstvo mišljenja u medijima itd.
Vidimo na ulicama Srbije, u proteklih nekoliko mjeseci, da jedinstvo vlasti nije put ka funkcionalnosti. U savremenim uslovima, demokratija, podjela vlasti, smjenjivost i periodično smjenjivanje vlada su uslov stabilnosti. Ljudi više ne trpe da neko ima svu vlast i da je ima sve vrijeme.
I tako je, kod Bošnjaka, već odavno. Alija Izetbegović i SDA su dijelili vlast sa Harisom Silajdžićem i SBiH. Lagumdžijin SDP sa Tihićevom SDA, pa s Radončićevim SBB-om. Bakir Izetbegović sa SBB-om i Komšićevim DF-om, koji nije striktno bošnjačka stranka, ali značajno obuhvata i taj element.
Ako imamo u vidu da “bošnjački reformski blok”, koji je trenutno na vlasti, čine slabi SDP, zatim NiP i NS, plus niz drugih manjih stranaka (NES, Snaga naroda Rame Isaka, BHI KF itd.), onda se nameće zaključak da se previše otišlo u cjepkanju vlasti. Pobijedio je jedan pluralistički ekstrem. Stvari treba vratiti u ravnotežu. Dovoljna je dobro uvezana koalicija od dvije stranke, pri čemu je jedna od njih po osnovu veće podrške birača vodeća.
Bez većeg stepena kohezije u bošnjačkoj politici nema stabilnosti; ne samo unutar bošnjačke scene, već i unutar BiH. Za izgradnju boljih međunacionalnih odnosa, “B komponenta” ne smije biti raštimani orkestar. Ako u trenutnoj konstelaciji SNSD i HDZ imaju previše moći unutar srpskog odnosno hrvatskog korpusa, onda Trojka ima premalo unutar bošnjačkog.
“B komponenta” (čak iako se sastoji iz više stranaka) mora imati jednog pregovarača, jednu glavu, koja će imati jasne stavove i široku podršku, pa kada sjedne s drugim pregovaračima – a to se u višenacionalnoj državi neizbježno radi – da može nastupati suvereno.
Neodrživo je stanje u kojem Nikšić, Ćudić, Konaković i Bećirović imaju različite koncepcije, te stvaraju kakofoniju u javnosti. Dok Nikšić često gleda da ima korektne odnose sa HDZ-om pa i SNSD-om, Ćudić populistički vjeruje da će, bude li imala svaki dan saopćenje o SNSD-u i HDZ-u, doći na njihov nivo; Konaković je između ta dva ekstrema, a ”nestranački” Bećirović se uglavnom ne upliće u najvažnija tekuća pitanja u zemlji, te se povremeno “nagovori” srpskoj politici o onim uvijek aktuelnim temama. To je već jedno prilično haotično stanje.
Jedinstvo ili podjela vlasti?
Treba li dijeliti ili objediniti vlast? Na ovo, ključno pitanje političke filozofije, ne može se odgovoriti bezuslovno. Pravi odgovor na to pitanje je: zavisi o kojoj situaciji govorimo.
Iako politički filozofi govore bezuslovno, kao da nude jedno rješenje za sve moguće situacije, zapravo su i njihove teorije odgovor na konkretnu situaciju.
Temeljno djelo moderne teorije suvereniteta je Šest knjiga o republici Jeana Bodina iz 1576, u kojem se opravdava i propagira nepodijeljeni suverenitet. To jeste teorijska generalizacija, ali i reakcija na konkretnu francusku stvarnost, u kojoj Bodin živi.
U prvom tomu Historije političkih doktrina, Nerkez Smailagić piše: “Bodinovo doba je ništa manje metežno i tragično-prijelazno od njegovih prethodnika: religiozni ratovi, taj oblik političkih obračuna u Francuskoj, prate cijeli njegov život i sjenče cijelo njegovo djelo. Francuska monarhija, ta prva nacionalna država, teško izvojevana u oštrim sukobima s Kurijom, bila je u to doba veoma oslabljena i unutar sebe nesložna.”
”Plemstvo reformacije je raskidalo, u živim borbama, centralizam kraljevske vlasti”, navodi Smailagić. Zatim crkva, koja je uvjerena da je kraljevska vlast ne štiti, također potkopava vrhovnu vlast, što, kako piše Smailagić, dovodi do građanskih ratova i pobuna protiv monarhije.
U takvoj anarhizirajućoj konstelaciji, zaključuje Smailagić, “Bodinova teorija [jedinstva] suverenosti se pokazuje kao svjesno traženje formule mira. On sam je, apelirajući na harmoniju izričito pisao da je nemoguće vidjeti neku političku zajednicu koja se rascvjetava u religiji, pravdi, milosrđu, životnom integritetu i, kratko, u svim slobodnim znanostima i mehaničkim vještinama, ako građani ne uživaju veliki i sigurni mir.”
Manje-više isto se može reći o Thomasu Hobbesu, koji propagira jedinstvo suvereniteta, reagujući na tadašnji nered u Engleskoj. “Šta je”, veli Hobbs u Levijatanu, “podijeliti vlast jedne države nego razbiti je, pošto podijeljene vlasti uništavaju jedna drugu.”
Međutim, u društvima, u kojima su jake kraljevske vlasti osigurale mir, svodeći stanovnike na svoje disciplinovane podanike, javlja se problem slobode. U takvim društvima niču drugačije teorije. Teoretičari liberalne buržoazije poput Montesquieua ističu princip podjele vlasti kao uslov slobodnog društva. Oni odgovaraju na izazov svog, a ne tuđeg vremena. Ono što je Bodinu i Hobbesu bilo rješenje, Montesquieuu je izvor problema. Po liberalima suverenitet, ne samo da je djeljiv već ga je i neophodno dijeliti, kako bi jedno društvo bilo stabilno. Različite vlasti ne uništavaju jedna drugu, već obuzdavaju, ograničavaju jedna drugu, itd.
Poenta ovog kratkog teorijskog razmatranja je da u teoriji nema konačnog rješenja, te da lijek zavisi od bolesti. Tamo, gdje je vlast postala previše koncentrisana, kao u Vučićevoj Srbiji, potrebno ju je razbijati, dok tamo gdje je ona previše razbijena, kao u bošnjačkom korpusu u BiH, potrebno ju je objedinjavati.
Potrebna je glava
Nakon 45 godina komunističkog uređenja, koje je dogmatski polazilo od principa jedinstva vlasti, uslijedio je period u kojem se u našoj javnosti, skoro pa dogmatski isticao liberalni princip podjele vlasti, njenog ograničavanja, obuzdavanja, nadziranja itd. U prvoj poslijeratnoj deceniji, kada SDA nije imala apsolutnu vlast, ali jeste još uvijek imala izuzetno snažnu vlast, energična borba protiv koncentracije vlasti jeste imala smisao.
Ali, danas nijedna stranka, pa ni SDA, nije ni blizu monopola. U takvoj situaciji, liberalni ekstremizam, koji ističe samo princip podjele vlasti, postaje štetan. Njegov konačni ishod jesu ove bošnjačke koalicije od pet-šest stranaka, koje djeluju kao raštimani orkestar. To dovodi do situacije da se više ne može precizno ni adresirati politička odgovornost. Nekada se znalo: kriv je Alija, kasnije Haris. U doba Platforme kriv je bio Zlatko, a u prošlom mandatu Bakir. Ko je kriv u ovom mandatu? Nikšić, Forto, Dino, Sabina, Vojin, Ramo Isak, Peđa, Zukan ili jedan od dva Denisa, ili možda Željko? U takvom stanju opće dezorijentacije, osjeća se sve veća potreba za isticanjem principa jedinstva suvereniteta o kojem govore Bodin i Hobbes.
Ne kako bi se taj princip proveo u potpunosti, već kako bi se, nakon jednog perioda liberalnog ekstremizma ili pretjeranog pluralizma, jedinstvo i podjela vlasti doveli u ravnotežu. Riječju, bošnjačkoj politici potrebno je više kohezije, okrupnjavanja, strukture. Potrebna joj je glava. Ako se u tom procesu bude pretjeralo, onda treba stati nasuprot prevelikoj koncentraciji vlasti. Ali, u ovom trenutku, problem nije koncentracija, već dekoncentracija vlasti, koja cjelokupno društvo dovodi u stanje dezorijentiranosti, a državu do nereda.
