Bošnjaci, ne čekajte moralnu revoluciju u Beogradu, dočekajte krizu!

Na Vidovdan, na Slaviji – e baš tamo gdje bi srpska mitomanija najradije podigla još jedan hram iz kojeg bi odzvanjao „Kosovo je srce Srbije“, okupili se studenti. Uglavnom, oni su protiv Vučića. Bravo. A sad – što su protiv, to je već složenija tema.

Neki su protiv jer im je dosadio. Drugi jer vole Rusiju više nego Moskva samu sebe. Treći jer misle da je premekan prema Zapadu. Četvrti jer je okupani radikal i jer žele suočavanje s prošlošću, a peti jer su konačno našli krivca za to što su nesrećni i siromašni.

A mi, Bošnjaci?

Mi se isčuđavamo. Kao i obično. Kada bi imali svoj nacionalni Ustav, u preambuli bi bilo upisano: Bošnjak se ne buni, on se čudi.

Gledamo te studente, slušamo pjesme o Kosovu, o vojsci, Lazaru, Rs-u, pa se pitamo: zar ovo nisu oni studenti koje smo zamišljali – progresivni, građanski, antinacionalistički, pomiriteljski?

Nisu.

I ne mogu biti.

Jer da jesu, ne bi imali podršku više od 5% u Srbiji.

Najveći problem Bošnjaka je vjera u srpsku katarzu i transformaciju. Vjerujemo da će se promijeniti, da će doći neki drugi, bolji Srbi. Čekamo reformisane Srbe kao što penzioneri čekaju autobus – pored linije koja više ne vozi.

Bošnjaci se najzad moraju postaviti racionalno. Vučić treba da padne – ne zato što će studenti biti bolji prema Bosni i Bošnjacima (jer se to vjerovatno neće desiti) već zato što će Srbija poslije toga ući u krizu liderstva. Niko više neće moći da komanduje svim tim zvijerima iz istog brloga.

A kad u Beogradu vlada haos, u Banjoj Luci nastaje šapat. Dodik bez Vučića je kao lav bez grive – ima zube, ali nema pozornicu.

Bošnjaci tada prvi put dobijaju šansu da dogovor potraže s onima koji ne prijete referendumom i otcjepljenjem, nego s onima koji uviđaju da Bosne ima, i da više ne ide nigdje. U takvom vakumu između velikih narativa, stvara se prostor za male, ali čvrste sporazume.

A kad popuste srpski nasrtaji, kada s njima uspostavimo dogovor, hrvatska galama u BiH prestaje da bude prijetnja – postaje samo dosadna buka iz susjedne sobe. Tada ti maksimalistički zahtjevi političke manjine, od 7% udjela u stanovništvu, postaju bezopasni.

Zato, Bošnjaci, ne čekajte moralnu revoluciju u Beogradu. Dočekajte krizu. Pravite projekcije, napravite plan. Pratite, bilježite, analizirajte. Ne zanosite se pesnicama u zraku i transparentima. Bitka je uvijek iza zavjese.

I zapamtite – bolje Srbija u konfuziji, nego Srbija u agresiji.

Jer kad se Beograd bavi samim sobom, mi u Bosni konačno možemo da dišemo.