Piše: Senja Mahinić
Skupština Crne Gore nedavno je usvojila Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, Dachau i Mauthausenu što je izazvalo šok u Zagrebu. Nizale su se brojne reakcije hrvatskih zvaničnika i analitičara koji tvrde da se Crna Gora sve više "utapa u srpski svet".
Sadržaj Rezolucije sam po sebi nije sporan, čak štaviše, odmjeren je, ali jeste motiv predlagača da se revanširaju Zagrebu za podršku Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, a ne pijetet prema žrtvama. Crnogorska rezolucija je u takvom kontekstu i demonstracija nesumnjivog utjecaja Beograda u Crnoj Gori.
S tim u vezi Crna Gora je ponovo nakon skoro decenije fokusiranja samo na Bosnu i Hercegovinu pronađena na mapi interesovanja hrvatske političke i medijske scene. Godine zanemarivanja ciljeva srpske politike u regionu, zbog saradnje s njom u Bosni i Hercegovini, došle su na naplatu.
Dok pojedini medijski glasovi pozivaju na blokadu evropskog puta Crne Gore, drugi poručuju da se "ne smije nasjesti" u tom smislu i gurnuti Podgoricu još više u ruke Beograda. Dodatno, govori se o Crnoj Gori kao potencijalnom poklonu Zapada Aleksandru Vučiću.
Najdramatičniji istup, među zvaničnicima Zagreba, imao je šef hrvatske diplomatije Gordan Grlić Radman koji je rekao da je u Crnoj Gori izostala osuda vlastite agresije.
"Dobro se sjećamo slika crnogorskih rezervista i agresije na Dubrovnik. S time se Crna Gora mora suočiti jer je agresija bila i odande, a ta su sjećanja svježa. Suočavanje s vlastitom prošlošću i procesuiranje ratnih zločinaca bio bi odgovor prave susjedske države. Ovdje je na djelu odrađivanje nečijeg posla, a svi znamo i čijeg", rekao je Radman.
S obzirom na istupe nedostatak samokritike, prešućivanje uzroka i fokusiranje na posljedice postaje konstanta hrvatske politike. Gotovo sva kritika Zagreba usmjerena prema Beogradu ili Podgorici obezvrijeđena je politikom koju Hrvatska već deceniju vodi prema Bosni i Hercegovini.
Nastupajući gotovo sinhronizovano s Beogradom, vlastima Rs te HDZ-om BiH, službeni Zagreb godinama je doprinosio legitimisanju politike Aleksandra Vučića koja je predano radila na destabilizaciji političkih prilika u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Na prvom mjestu, to se provodilo saradnjom Zagreba po svim značajnim političkim pitanjima sa Miloradom Dodikom, posljedično Srbijom, na drugom obezvrjeđivanjem rada Haškog tribunala, odnosno negiranjem ratnih zločina, i na trećem saradnjom s Rusijom (koja je trajala do početka ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine).
Zauzvrat, Beograd i Banja Luka davali su nesumnjivu podršku zahtjevima hrvatske politike u smislu izborne reforme, etničkom predstavljanju u institucijama države i Federaciji BiH, odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda, obezvrijeđivanju državnih institucija, odnosno u svemu onome što ne bi ugrozilo interese Rs.
Gotovo svaku kritiku koju je Zagreb uputio Beogradu u smislu miješanja u unutrašnjo-politička pitanja susjednih zemalja prethodno je obezvrijedio djelovanjem u Bosni i Hercegovini i otvorio prostor Vučiću da bez zadrške gradi "srpski svet".
U kojoj mjeri je politika Zagreba nekonzistentna pokazuje izjava ministra odbrane Hrvatske Ivana Anušića data samo nekoliko dana prije nego je Radman podsjetio Podgoricu na agresiju na Hrvatsku.
Anušić se u Mostaru hvalio da je učestvovao na "mostarskom ratišu" 1993. u vrijeme kada je Hrvatska okupirala dijelove Bosne i Hercegovine, uključujući zapadni Mostar, i provodila Udruženi zločinački poduhvat, po ocjeni Haškog tribunala u predmetu "Prlić i ostali".
Po shvatanju Zagreba "ratna sjećanja" imaju veći značaj u Hrvatskoj, nego u Bosni i Hercegovini. Dok Podgorica treba da se "suoči sa vlastitom prošlošću", hrvatska politika ne treba.
Slabeći institucije Bosne i Hercegovine, negirajući ratnu odgovornost i pozivajući se na etnička prava sunarodnika Zagreb je dao alibi Beogradu da to radi u svim susjednim zemljama u kojima u značajnoj mjeri žive Srbi. Nesumnjivo Srbija bi takvu politiku i bez indirektne podrške Zagreba provodila, ali njena destruktivnost bi bila u puno većoj mjeri vidljiva da to nije bio slučaj, kao što bi i implementacija bila puno teža.
