Piše: Almasa Hadžić
"Zovem se Mehić Bekir. Dolazim iz malog sela Mehići koje pripada mjesnoj zajednici Konjević Polje. Trenutno živim u Živinicama.
Danas sam ovdje došao da ukopam posmrtne ostatke moga oca, koji su pronađeni u Voljevici. Prethodno je bio ukopan u šehidskom mezarju, a ukopali su ga oni koji su ga i ubili.
Nestao je 1993. godine i tek 29 godina od njegovog nestanka, dobio sam poziv od amidže da su posmrtni ostaci moga oca nađeni.
Babo je radio u Švicarskoj i 1992. godine je došao u Bosnu.
Došao je u Tuzlu i odmah se priključio Armiji, da bi krajem februara 1993. godine, pješke, šumom, stigao na područje Konjević Polja, a onda je, kad su srpske snage zauzele to mjesto, prešao u Srebrenicu.
Ubrzo je iz Srebrenice, sa jednom grupom ljudi, krenuo nazad u Konjević Polje, kako bi u Srebrenicu donio hrane i odjeće koja je ostala u Konjević Polju, jer u Srebrenici narod nije imao šta jesti.
Tada je nestao.
Imao sam dvije i po godine kada je babo nestao i ne sjećam se apsolutno ničega vezano za njegov lik, niti znam kakav mu je bio glas, ali, po pričama drugih ljudi, znam da je bio veliki patriota i osoba koja je mnogo voljela ovu državu. 
Ja sam uposlenik MUP-a Tuzlanskog kantona. Radim u Policijskoj stanici Kladanj, s ponosom nosim policijsku uniformu i, na jedan način, nastavljam onaj put na kome je moj babo stao.
Inače, rođen sam 1990. godine. Nisam još oženjen, živimu Živinicama sa majkom i imam polubrata i polusestru.
U agresiji devedesetih godina izgubio sam mnogo članova porodice iz mog mjesta Mehići. Izgubio sam i trojicu dajidža.
