Na kraju, Muharem Bazdulj je možda i najtragičniji lik post-jugoslovenske scene: čovjek koji je u potrazi za univerzalnošću izgubio lokalnost, u želji da bude voljen postao karikatura, a u nastojanju da “bude iznad” – ostao ispod vlastite sjenke.
Piše: Mustafa Cerić
Muharema Bazdulja — taj beskrajni kabare bosanskog samo-prezira u izvozu — zaslužuje poseban odjeljak u muzeju post-jugoslovenskih paradoksa. Da postoji izložba pod naslovom “Kako postati drag neprijatelju vlastitog naroda”, Bazdulj bi bio kustos, vodič i eksponat u jednom.
Da, u svakom narodu postoji poneki lik koji vjeruje da će biti voljen tek kad pljune na vlastito porijeklo. Kod Bazdulja taj mehanizam poprima estetske dimenzije: on ne pljuje iz bijesa, nego iz literarnog rafinmana, s osmijehom salonskog gosta koji citira Ivu Andrića dok se distancira od svega što miriše na Bosnu, vjeru, ili – ne daj Bože – genocidnu činjenicu. Njegov “self-hate” nije spontani poriv, već investicija: kulturni kapital uložen u beogradski aplauz.
On, Muharem Bazdulja, koji ima kompleks self-hatera da bi se umilio srpskoj javnosti, koja negira genocid nad Bošnjacima, narodu kojem Muharem nominalno slučajno pripada i koji samo-porazno i samo-hejterski kaže: - Muslimani i Hrvati pate od nacionalnog kompleksa inferiornosti. U toj rečenici, izgovorenoj s pozicije moralnog nadripravednika, Bazdulj ne dijagnosticira tuđe komplekse — on ispovijeda vlastiti. Jer, ko drugi osim onoga koji je izgubio unutrašnji kompas može tvrditi da su žrtve kompleksne, a dželati oslobođeni? To nije analiza, to je psihoanaliza — samo što je pacijent zamijenio mjesta s terapeutom.
Ovo nije teza, ovo je literarni performans auto-egzorcizma. Bazdulj time ne brani univerzalizam, već moli za azil u srpskoj kulturnoj eliti, gdje će mu se, možda, oprostiti bosanski naglasak, ako dovoljno puta izgovori da mu “religija ne znači ništa”. Ironija je u tome što time postaje ono što navodno prezire — konvertit, samo ne u religijskom, već u simboličkom smislu: od Bošnjaka u “univerzalnog pisca” koji slučajno piše za Politiku i još slučajnije nalazi inspiraciju u relativizaciji genocida.
Bazduljev kompleks nije bolest, to je strategija. On ne negira sebe zato što se stidi, nego zato što zna da svaka beogradska redakcija voli Bošnjaka koji “razumije srpsku stranu”. To je Balkan u formi tržišta moralnih ustupaka, a Muharem, uvijek pažljivo ispeglan, zna da se najbolje prodaje ironija na račun sopstvenog naroda. Niti su Srbi hrišćani, niti su Hrvati katolici, samo su Bošnjaci muslimani u Muharemovoj retorici ne iz poštovanja, već iz kompleksa, kojeg Muharem otkriva srpskoj javnosti kako bi im se prikazao da je intelektualno nadišao i “zrelo” s izvinjenjem se ispovjedio za svoje konvertitstvo, ali nije jasno ono davno ili ovo sadašnje od laži kao izraza srpske slobode..
On je konvertit u smislu jezika, diskursa i emocionalne geografije. Njegova “zrelost” nije sazrijevanje, već oksidacija — patina koja se hvata na metal kad predugo stoji izložen tuđem zraku. I dok priča o “istini” i “slobodi govora”, njegov diskurs odaje strah da bi svaka istinska sloboda mogla značiti suočavanje s istinom o zločinu, o mržnji, o šutnji.
Bazdulj danas živi u paradoksu: u svijetu gdje se laž proglašava hrabrošću, a istina ekstremizmom. Njegova ironija je postala autoparodija, njegovo “oslobađanje od kompleksa” – robovanje kompleksu. Jer istinska sloboda nije kad te tapšu oni koji su negirali tvoju bol; sloboda je kad možeš pogledati vlastiti narod, bez potrebe da ga izdaješ radi tuđeg aplauza.
Na kraju, Muharem Bazdulj je možda i najtragičniji lik post-jugoslovenske scene: čovjek koji je u potrazi za univerzalnošću izgubio lokalnost, u želji da bude voljen postao karikatura, a u nastojanju da “bude iznad” – ostao ispod vlastite sjenke.
