Prva je u podgoričkim Vijestima – o suđenju Aliji Balijagiću pred Višim sudom u Bijelom Polju. U članku se kaže da su psiholog i psihijatar predstavili nalaze po kojima je optuženi bio uračunljiv u trenutku, kada je, 25. oktobra, u jednom bjelopoljskom selu ubio dvoje staraca – brata i sestru Jovana i Milenku Madžgalj.
Piše: Haris Imamović
Dok pišem ovo nalazim se u Bijelom Polju, gdje sam došao propratiti naučni simpozij Vijek i po Avda Međedovića. Prije početka skupa, pijem kafu u obližnjem kafiću i u dvije različite novine nalazim dvije priče koje se podudaraju.
Prva je u podgoričkim Vijestima – o suđenju Aliji Balijagiću pred Višim sudom u Bijelom Polju. U članku se kaže da su psiholog i psihijatar predstavili nalaze po kojima je optuženi bio uračunljiv u trenutku, kada je, 25. oktobra, u jednom bjelopoljskom selu ubio dvoje staraca – brata i sestru Jovana i Milenku Madžgalj.
Ovo ubistvo je izazvalo pažnju i bh. javnosti, nakon što je Balijagić danima bio u bijegu od policije, prije nego što je uhapšen na srbijanskom tlu. U sve se umiješao i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, kazavši da je bjegunac “muslimanski fanatik” (što se ubrzo pokazalo netačnim).
Neproporcionalna reakcija
Nakon što je uhapšen, Balijagić je posvjedočio šta se desilo. Madžgalj ga je vidio kako se šeće nedaleko od njegove kuće te ga je pitao šta radi tu. Budući ubica je kazao da je lovac, a budući ubijeni ga je pitao – gdje su mu onda lovački psi, ako je lovac.
“On me”, veli Balijagić, “oslovio sa ‘džukelo’, rekavši da idem da me više ne vidi. Toliko sam bio isprovociran da sam imao oružje pucao bih isti čas u njega, jer taj čovjek nije imao nikakvog razloga da se tako ponaša prema meni”.
Tankoćutni monstrum je zatim otišao po oružje, te se vratio i ubio starca.
”U ženu ne bih pucao”, veli dalje, “da nije skočila i rekla: ‘Džukelo, ubi mi brata’ i pljunula me u lice. Ni tada ne bih pucao da nije pozvala policiju. Nakon prvog pucnja, pucao sam drugi put iz humanih razloga, jer sam znao da bi se samo mučila.”
Već u navedenom iskazu se vidi da s optuženim nije sve u redu. Njegova reakcija je patološki neproporcionalna. Izvor zločina je u odsustvu mjere. Dakle, umjesto da starcu uzvrati istom ili približnom mjerom, recimo da mu kaže da je i on “džukela” ili nešto slično, on ga je ustrijelio iz vatrenog oružja.
Afektivno, ali svjesno djelovanje
Vještaci su potvrdili da Balijagić ima poremećaj ličnosti sa, kako kažu, “izraženim narcisoidnim crtama ličnosti”. Ali dodaju da to nije duševno oboljenje, odnosno da je u trenutku ubistva bio uračunljiv. Vidimo, dakle, na djelu bitnu distinkciju između poremećaja ličnosti i duševnog oboljenja.
“Iako je”, kaže se u nalazu, “postupak motivisan afektom ‘ponosa’, povrijeđenosti i osvetoljubivosti (proisteklih iz narcisoidnih crta ličnosti), on je planiran, vremenski odvojen od inicijalnog događaja i realizovan sa punom svjesnošću o posljedicama.”
Balijagić nije odmah ubio, recimo, udavio starce, već je otišao po oružje, pa se nakon nekog vremena vratio itd. Djelo je, dakle, izazvano afektom, ali svjesno, plansko. Učinak afekta nije bio trenutačni, te nije isključio sudjelovanje svijesti. Poremećaj se ogleda u pretjeranoj reakciji na “provokaciju”, ali budući da je zločin počinio, uz sudjelovanje svijesti, znači da nema duševnog oboljenja.
Vještaci pojašnjavaju da imamo na djelu počinioca koji sve vrijeme ima očuvane intelektualne kapacitete, kao i sposobnost da jasno razgraniči dopušteno od nedopuštenog ponašanja, ali da on u svom postupanju zanemaruje socijalne i etičke norme u, kako kažu, “korist svog nagonsko-emocionalnog komfora”.
Izvor zločina u ličnosti zločinca
Drugu priču nalazim u Pobjedi. Na starom muslimanskom groblju u Nikšiću pronađena tijela majke i kćerke, Feride i Sene Klapuh, 33 godine nakon njihovog ubistva. Njih dvije su, zajedno sa Hasanom Klapuhom, 6. jula 1992. ubili pripadnici Vojske Rs.
Zločin je izvršen na crnogorskom tlu, na putu iz pravca Foče prema Plužinama. Među ubicama su bile fočanske komšije i poznanici Klapuhovih, kojima je Hasan platio da ga iz ratom zahvaćene Foče prevedu u Crnu Goru.
“‘Prijatelji’ su, kada su ih preveli preko granice, izveli Hasana Klapuha, ubili ga i bacili preko mosta. Potom su teško ranili njegovu suprugu Feridu i ćerku Senu i bacili ih obje u korito rijeke Pive”, piše Pobjeda.
Crnogorsko tužilaštvo je još 1993. optužilo niz lica (Janka Janjića, Zorana Simovića, Zorana Vukovića, Radomira Kovača i Vidoja Golubovića) i sudilo im odsustvu. Prva četvorica su 1997. pravosnažno osuđeni, ali kazna nikad nije izvršena jer nisu bili dostupni crnogorskim vlastima. Dvojica, Janjić i Simović, u međuvremenu su umrli.
Prvooptuženi Janko Janjić je 2000. izvršio samoubistvo kada su pripadnici SFOR-a pokušali da ga uhapse, na osnovu optužnice Haškog tribunala. U svjedočenju jednog od optuženih, Vidoja Golubovića, navodi se da je, odmah pri polasku iz Foče, Janjić kazao “da će da ubije Hasana Klapuha zbog toga što mu je maltretirao oca dok je radio u Foči, dok je bio na odgovornim funkcijama”.
Čak i da je Klapuh, kao poslodavac, maltretirao Janjićevog oca – a nema razloga da ubici vjerujemo – imamo na djelu ponovo patološki neproporcionalnu reakciju. Riječju, zločin.
Dakle, vidimo na djelu nešto slično onom ranije navedenom slučaju, u kojem je Alija Balijagić ustrijelio starca zato što ga je navodno nazvao džukelom. Usmrćivanje kao reakcija na ništa. Izvor djela je u ličnosti počinioca, a ne u postupku žrtve.
U oba slučaja, crnogorsko pravosuđe je sudilo počiniocima zlodjela. Ali vidimo i jednu bitnu razliku: dok se Balijagić nalazi u zatvoru, pripadnici VRs-a koji su sudjelovali u ubistvu porodice Klapuh, iako su osuđeni, nisu nikada odležali kaznu. U prvom slučaju imamo pravdu, u drugom ne.
Kad država sudjeluje u zločinu
Kako Pobjeda izvještava, prema informacijama Interpola iz 2021, dvojica osuđenih za ubistvo Klapuhovih nalaze se u Foči: Zoran Vuković i Radomir Kovač. Crnogorski list ne objašnjava šta je to što, u pravnom smislu, sprečava Bosnu i Hercegovinu da izruči Vukovića i Kovača Crnoj Gori.
Pobjeda ističe da je Vuković bio uhapšen u Srbiji 2015. godine, na graničnom prelazu Kotroman, po međunarodnoj potjernici Crne Gore, kao i da su crnogorske vlasti uputile srbijanskim molbu za njegovo izručenje. Ali je na kraju tadašnji ministar pravde Srbije, a sadašnji ministar kulture Nikola Selaković odbio donijeti odluku o izručenju, čime je omogućio Vukoviću da ubrzo bude pušten iz srbijanskog pritvora.
Time dolazimo do ključne stvari. Za razliku od Balijagića, kojeg su srbijanske vlasti izručile Crnoj Gori, vlada Srbije štiti Vukovića. Dakle, kad dvojica ubica čine isto to nije isto, jer se država Srbija ne odnosi isto prema njima. Upravo je odnos države onaj supstancijalni “dodatak”, koji zločine, poput ubistva Madžgalja ili Klapuha, čini težim ili, kako kaže krivično pravo, zločinima protiv čovječnosti.
Prema kriteriju koji je utvrdio Haški tribunal, u slučaju protiv Duška Tadića, određeni zločin je zločin protiv čovječnosti, ako je, uz ostalo, počinjen “u okviru rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo”.
Taj napad na grupu civilnog stanovništva mogu organizovati i organizacije koje nisu na vlasti (npr. NSDAP i SA do 1933), ali po pravilu to čine vlasti državnih ili paradržavnih struktura.
Tako je Duško Tadić, uz ostalo, osuđen zato što je u prijedorskom logoru Keraterm, 1992. pretukao na smrt svog nekadašnjeg poznanika Šefika Sivca. Kako se navodi u presudi, Tadić je pretučenom Sivcu, prije nego što će ostaviti da izdahne, kazao: “Zapamtićeš, Sivac, da Srbina ne smiješ da dirneš ili da mu nešto kažeš.”
Svjedoci koji su poznavali obojicu objasnili su sudijama značenje tih riječi. Naime, pred sami početak rata, buduća žrtva i ubica su se posvađali u Sivčevom restoranu u Prijedoru, nakon čega mu Tadić kazao: “Ovaj region će biti Velika Srbija, a Muslimana više neće biti.” Sivac je nakon toga kazao svom dotadašnjem prijatelju Tadiću da napusti restoran i ne vraća se više.
Dakle, ponovo imamo na djelu patološki neproporcionalnu reakciju, kao i u ranije navedenom slučaju Alije Balijagića. Međutim, Haški tribunal je Tadićev zločin kvalificirao kao zločin protiv čovječnosti, što ga čini supstancijalno drugačijim od Balijagićevog.
Kako pojašnjavaju sudije, Tadić je iskoristio činjenicu da je režim u Prijedoru – uspostavljen 1992. nakon što je SDS nasilno preuzeo vlast – zatočio Sivca u logor, te omogućio i ohrabrio njegovo premlaćivanje. Drugim riječima, Tadićev zločin se uklapao u “rasprostranjeni ili sistemski napad na civilno stanovništvo” koji je tada bio na djelu u Prijedoru.
Uzgred, pročitao sam dispozitive svih presuda Haškog tribunalu, sudova u BiH i susjedstvu: nikad i nigdje nijedan sud nije utvrdio da je na teritoriji pod kontrolom Vlade i Armije RBiH, od 1992. do 1995, počinjen zločin protiv čovječnosti. Bilo je pojedinačnih zločina, ali nisu činjeni u okviru rasprostranjenog ili sistemskog napada na civilno stanovništvo. Naša vlast, na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, nije organizirala progon nebošnjačkog stanovništva.
Država i individualna sloboda
Ne postoji bitna razlika u psihološkoj konstituciji između Alije Balijagića, Janka Janjića i Duška Tadića, jednako kao što ne postoji razlika između normalnih ljudi, svejedno da li su Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. Ipak postoji bitna između države, koja ohrabruje patološke nasilnike poput navedenih, i ona koja se njihovom nasilju suprotstavlja.
Bez ove druge, kako primjećuju Grci, može božanstvo ili zvijer; čovjek ne može, jer on, ma koliko bio gord povodom svoje zasebnosti, ima στέρησις, izvorni nedostatak, manjak, u stanju je potrebe za državom, nedovršen je bez nje.
Time se vraćam bošnjačkom Homeru, Avdi Međedoviću. Jedna od glavnih poruka njegove Ženidbe Smailagić-Mehe je da se javna i privatna sfera ne mogu strogo odvojiti, te da, ako je vlast zla, čovjek ne može naći sreću ni u privatnom životu. Ne naiđe li, ako treba i na vojni otpor, zla vlast svakome može na kraju pokucati na vrata, kao što je to učinila porodici Klapuh, Šefiku Sivcu itd.
Okupivši u Međedovićevom epu vojsku, koja zatim savlada zlu vlast oličenu u budimskom veziru, murtatinu, i Petru Dženeralu, Bošnjaci se oslobađaju kolektivno, ali i individualno; i, kako kaže, pjevač:
Sve što hoće mogu činjet sami,
Ženiti se oklen koji hoće
Država je, dakle, sine qua non individualne slobode i privatne, naprimjer, porodične sreće. Za razliku od nepismenog genija Međedovića, mnoge naše učene glave to još uvijek ne razumiju, te misle da individualna sloboda i drugi uslovi mogućnosti privatne potrage za srećom s neba padaju.
