Amerikanci ne žele previše odgovornosti za stanje u BiH

U prvim reakcijama na skidanje sankcija Miloradu Dodiku najviše se govorilo o lobiranju. Tako je ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković, čim su stigle vijesti iz Amerike, kazao: “Ovo što je Dodiku skinuta sankcija, nije se dovoljno lobiralo.” 

Banjaluka bolja u lobiranju od Sarajeva

Ništa ne bi bilo sporno da, u januaru ove godine, dan uoči inauguracije, Konaković nije kazao: “Imate primjere Milorada Dodika, koji je pet godina potrošio milione - ne znam na koji način - a koji mu ništa nisu pomogli da se u SAD-u pozicionira. Imate ga, dakle, na crnoj listi…” Dakle, lobiranje je beskorisno.

Zatim je dodao: “Nije loše imati lobističke grupe, kao krunu neke vrste lobiranje. Ja mislim da mi svoj posao možemo ovako kako radimo.” (Podvukao H. I.) U tom trenutku BiH nema angažovanu nijednu lobističku kuću u Vašingtonu, pa je “ovako kako radimo” značilo da ćemo nastaviti bez plaćenih lobista.

Istina, Konaković je, nakon toga, u aprilu potpisao ugovor s lobističkom kućom. Ali to je propalo, pa BiH ni danas nema lobiste. Iako trenutni ministar i trenutna vlast nose najvišu odgovornost, ni SDA, za vrijeme svoje vladavine, nije platila nijednu lobističku kuću koja bi u Vašingtonu propagirala naše interese. 

Univerzalno objašnjenje bošnjačke politike je da se na federalnom nivou ne može tako lako izdvojiti novac za lobiranje kao u Rs-u, jer je potrebna saglasnost HDZ-a. Tačno, ali u Kantonu Sarajevo i drugim kantonima, koji ima budžet veći od milijardu, nije bilo takve prepreke. 

Upućeni ljudi, poput Reufa Bajrovića iz Američko-evropske alijanse, objašnjavali su da se lobirati može i putem “NVO-a, udruženja privrednika, privatnih firmi bliskih državi”, itd. Ako Privredna komora Vojvodine angažuje advokatske kuće u inozemstvu da lobiraju u korist Srbije, nejasno je zašto Privredna komora Kantona Sarajevo ili javna preduzeća (npr. BH Telecom), u kojima se odluke donose bez saglasnosti HDZ-a, ne rade isto.

Mi možemo iznijeti stotinu izgovora. Ali činjenica je da siromašna Rs, “čiji je fiskalni promet manji od prometa Ilidže i Novi Grad”, izdvojila desetine miliona dolara na lobiranje, a Sarajevo ni marke.

Lobiranjem se ne mogu supstancijalno mijenjati stvari. Ne može se izbolirati da Trump sutra kaže: ne postoji BiH, Rs je nezavisna. Dodiku ni lobisti nisu mogli pomoći da uvjeri Trumpovu administraciju da podrži, recimo, antidejtonske zakone. Ali mu jesu pomogli da bude sklonjen sa crne liste. 

Čak i ako u skorije vrijeme napusti politiku, to će biti drugačije od bivših predsjednika Rs-a, koji su godinama, pa i decenijama, nakon napuštanja funkcije, ostali na crnim listama. A pri tom, nije uopće sigurno da će Dodik u skorije vrijeme napustiti politiku. Ko ozbiljan sa sigurnošću to sada tvrdi?

Strateško povlačenje, uz održavanje kakvog-takvog mira

Neki komentatori prihvataju propagandu Roda Blagojevicha, pa vjeruju da je Trumpova administracija, zbog svog kršćanskog fanatizma, pristrasna u korist Dodika. Ako ne trpi muslimane, zašto onda Trumpova vlada tako dobro sarađuje sa Turskom, Saudijskom Arabijom, novom sirijskom vladom, itd? Naš problem nije što smo muslimani, već što nismo moćni i bogati kao navedene zemlje. Mislim da je bitan jedan drugi moment.

Isti dan kad su skinute sankcije Dodiku, Trump je objavio da je Južna Koreja pristala platiti 350 milijardi dolara SAD-u, te kupovati američki gas i naftu, a sve za umanjenje američkih carina. Zauzvrat Trump je, veli, odobrio Koreancima da grade nuklearnu podmornicu i poručio da je vojna alijansa dvije zemlje jača nego ikad. To je princip nove američke politike: transakcija, pa čak i iznuda. Ako hoćete američku vojnu ili političku podršku, morate platiti, i to ne neku siću lobistima, već kao u navedenom slučaju Južne Koreje.

BiH nema te pare, pa Trumpova administracija nema interes da bude ni približno posvećena stanju u BiH, koliko je bila Bidenova administracija. To je, na kraju, jasno iz poruka koje su prvi čovjek Američke ambasade u Sarajevu John Ginkel i drugi slali proteklih mjeseci. Gotovo jedino što ih zanima jeste Južna interkonekcija.

Uoči Trumpove inauguracije, u januaru ove godine napisao sam: “U razumijevanju politike Trumpove administracije treba poći od toga da ona ne želi da joj zapadni Balkan bude u fokusu.” To znači da nema sankcija, nema bonskih ovlasti, itd. 

Ali to znači da Trumpova administracija ne želi prekrajati provedeni Dejton, tako da stvari vraća na pozicije iz 1995, pa ni uvođenje trećeg entita i sl. Naime, sve to bi značilo da je više angažovana u BiH od Bidenove administracije, što joj sigurno nije cilj. Trumpovi ljudi žele da održe kakav-takav mir u BiH, uz što manje uplitanja i trošenja vlastitih resursa u BiH.

Ovo uvjerenje da SAD nemaju obavezu da brinu o Bosni bilo je oduvijek jako u Americi. Čak i kada je američki angažman u BiH bio na vrhuncu, kongresmeni su stalno ribali Boba Gelbarda, tadašnjeg specijalnog izaslanika za provođenje Dejtona. Npr, republikanac Dana Rohrabacher, na jednom saslušanju u Kongresu 1997. godine, pita koliko su SAD potrošile novca u Bosni, u prve dvije godine provođenja Dejtona. Gelbard kaže 7,4 milijarde dolara. 

Rohrabacher kaže da je to previše i da se Amerika treba što prije povući iz Bosne. Kada ga Gelbard podsjeti da su SAD radile na tome da zaustave genocid u BiH, Rorhabacher odgovara: “Kao neko ko je dijeli zabrinutost zbog genocida, koji je počinjen u Bosni, godinama sam sa kolegama zagovarao politiku koja će zaustaviti to.”

Zatim dodaje da, za razliku od demokratih senatora koji su predlagali da se američke trupe šalju u BiH i da SAD “preuzmu obavezu na neodređeno”, Republikanci su bili za skidanje embarga.

“Podizanje embarga je moglo da spriječi genocid, ali i da nas ne dovede u situaciju da budemo uvučeni u BiH i da ne znamo kako izaći. Ako se rat obnovi, mnogo će ljudi zaključiti da smo sve te milijarde potrošene u BiH bacili u vodu”, kaže kongresmen Rohrabacher. Zatim iznosi ubitačnu poentu: “To što ljudi pate širom svijeta ne znači da smo dužni trošiti milijarde dolara budžetskog novca, koji je potreban i američkom narodu.”

Ovo raspoloženje, koje je bilo jako i 90-ih, danas je u Americi potpuno dominantno. Glasovi, poput demokratske senatorice Jeanne Shaheen, koja je poručila da je skidanje sankcija preuranjeno, nemaju više snagu kao nekada. Kada sam prije tri godine, u razgovoru s jednim američkim novinarom, kritikovao neke odluke Bidenove administracije, on mi je odgovorio: “Da, ali barem su angažovani u BiH.” Značaj te rečenice se pokazuje sada.  

”Naivno” obrazloženje State Departmenta da je povlačenjem antidejtonskih odluka NSRs, Dodik pokazao spremnost da gradi stabilnost, nije ništa drugo do paravan za smanjenje američkih obaveza prema BiH. I Trumpovim ljudima je jasno da će i u budućnosti dolaziti do kriza, ali oni žele što manje veza (poput sankcija) koje američku vladu čine odgovornom za BiH. Ako SAD koriste sankcije u nekoj zemlji znači da su snažno angažovane prema njoj, a ako nema sankcija znači da nemaju toliku obavezu ni interes.

Bez sankcija, ali i bez bonskih ovlasti

Politika druge Trumpove administracije je najsličnija politici SAD, tokom ere Baracka Obame i prvog Trumpovog mandata, od 2008. do 2020, kada se Amerikanci uglavnom nisu miješali u politički proces u BiH; nisu uvodili sankcije, niti su insistirali na korištenju bonskih ovlasti. Davali su načelnu podršku Dejtonu i to je to.

Taj period je bio u znaku povremenih kriza, koje je Dodik pravio s ciljem da “proda” te krize, po principu: “Smirit ću se, ako mi date to i to.” Aktuelna kriza je završila upravo tako. Dodik se taktički povukao (do nove krize), a zauzvrat je dobio skidanje s crne liste i pasivizaciju OHR-a.

Iako su, u proteklom periodu, iznesene najave o mogućoj smjeni Christiana Schmidta sa pozicije visokog predstavnika, pa čak i zatvaranju OHR-a, po informacijama s kojima raspolažem, u ovom trenutku je najizvjesniji scenarij Schmidtov ostanak na poziciji, ali neće imati podršku za korištenje bonskih ovlasti. Ranije su mediji objavili da su Amerikanci bili i protiv njegove ljetošnje intervencije, te da su nakon nje tražili njegovu smjenu. Spasili su ga Nijemci. Ali on samo uz podršku Nijemaca, a bez SAD-a, ne može biti ono što je bio u četiri godine Bidenove vlade.

To znači da nisu plauzibilne najave da će OHR ići u promjenu Dejtona, kako bi udovoljio HDZ-u. Ni Bidenova ekipa nije bila spremna na toliki intervencionizam, a kamoli Trumpova koja ne želi uopće da bude intervencionistička. Kako je poručio aktuelni zamjenik državnog sekretara Christopher Landau: “Sjedinjene Države ne nude neograničena sredstva za nedefinirane, neizvjesne ili nerealne ciljeve.” To znači da nema ispunjavanja želja Sarajeva, ali ni ispunjavanja želja Banjaluke.

U takvom generalnom okviru, B komponenta u vlasti ne može voditi politiku, kakvu je vodila za vrijeme Bidenove administracije: ne može se oslanjati na tuđu inicijativu. Trojka nema na raspolaganju agilnog Michaela Murphyja, agilni OFAC, pa samim time ni agilni OHR. Narativi o tome da je, u trenutnoj situaciji, moguć neki supstancijalan napredak, tako što će Zapad raditi samo u korist Sarajeva, nisu samo naivna već i opasna propaganda. 

To znači da je nužna promjena političke koncepcije u Sarajevu, te da predstoji mukotrpna borba za odbranu stečenih pozicija, u pogledu Ustavnog suda, Predsjedništva BiH, itd. Ako nema nametanja, ni nama se ne mogu nametati stvari. Ključno je u tom pogledu isticati da stvari koje traže SNSD i HDZ nisu realne, te da se postojeće stanje može rješavati samo dogovorom, kojeg nema bez saglasnosti B komponente i uvažavanja naših interesa.