Alvir Hasanović, Bratunčanin, čovjek "koji nije preš'o"

"Moj mlađi brat Ahmo, zvali smo ga Akan, imao je 17 godina kada je u julu 1995. godine zarobljen u koloni, a potom  ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u grobnici na Snagovu.  

Ukopan je u Potočarima.

Moja kuća, selo u kome sam rođen, mezarovi mojih najdražih -  brata, djedova, amidža, dajidža, amidžića, dajidžića i još na desetine dalje rodbine, jednostavno, ne daju mi da "odem", bez obzira što toliko godina živim u Njemačkoj.

Samo kad dođem u svoj Bratunac, svoje Abduliće, kažem da sam došao kući. Jer ja sam tu rođen, odrastao, išao u osnovnu i srednju školu, tu sam se borio za svaku stopu ove zemlje, tu poznajem svako mjesto, sjećam se svakog kamena na Drini.  

Meni je sve to ovdje na dohvat ruke i jedino ovdje to mogu konzumirati.

Sve ostalo je proputovanje", veli.  

I opet kratka šutnja. Pozdravlja se s prijateljima. 

One za koje zna da žive van Bosne i Hercegovine, usput propituje jesu li se registrirali za glasanje. 

"Prvi put sam glasao na referendumu 1992. godine. I nikad do sada ni jedne izbore nisam propustio.  

Glasam za svoj Bratunac jer sam ovdje prijavljen. I moje dvije kćerke su ovdje prijavljene, ovdje vade rodni list, bez obzira što su rođene u Berlinu", kaže objašnjavajući nam razloge zbog kojih propituje "dijasporce" jesu li se registrirali.

Veli da mu bude teško kad pročita da je "nekima svejedno" za izbore.  

To i ne mora objašnjavati, jer smo ga upratili  kako na društvenim mrežama, u vrijeme registracije birača, nudi pomoć Bošnjacima u dijaspori prilikom popunjavanja dokumenata za registraciju.

"Nisam ja sretan što su moj Bratunac, moji Abdulići ostali u entitetu Rs. Ali ja svoje ne napuštam iako nisam sretan. Svaki metar ove zemlje ja osjećam svojim, ma koliko se neko udarao u prsa tvrdeći da ovo pripada onom ko je to pokušao uzeti tenkom i metkom. 

Moj djed poginuo je 1992. godine blizu svoje kuće dok se pokušao napiti vode na česmi.

Moj brat Ahmo, dijete, nikoga mrko okom pogledao nije, ubijen je u genocidu. Moj amidžić Almas, poručnik, gazija kakav se rijetko rađa i toliki drugi dragi mi, ubijeni ni krivi ni dužni. 

Ja njih izdati ne mogu, neću..."

Znamo da neće. 

Alvir je veoma interesantan sagovornik. Način na koji razgovara, vokabular kojim interpretira pojedine događaje iz svog života, ne odaju čovjeka koji ima samo srednje obrazovanje. 

Svu svoju energiju usmjerio je, kaže, u obrazovanje svoje dvije kćerke. Jedna studira pravo u Berlinu, druga je srednjoškolka. 

"Meni je agresija uzela najljepše godine života. Nakon srednje škole nisam mogao na fakultet, a želio sam.

Nakon svega što smo mi Bošnjaci prošli u protekloj agresiji i genocida koji smo preživjeli, jedino obrazovanjem i sviješću o značaju vlastitog topraka možemo očuvati državu iz koje nas i danas, 27 godina nakon genocida, pokušavaju istjerati. 

Ja ne pristajem na nestanak, na gubljenje države. Nisam pristajao ni prije 30 godina. 

Zato sam toliko često u svom rodnom mjestu, u svojoj državi, pa mnogi misle da i ne odlazim  iz svojih Abdulića. 

Ja mogu raditi u bilo kojoj državi na svijetu, ali jedina Bosna i Hercegovina je država na čiji grunt polažem pravo", poručuje na kraju. 

Nakon Veljaka družili smo se u aščinici "Korzo" usred Bratunca. Na odmoru je, kaže, ali je žurio kući. U Abduliće. 

p.s..

Dva dana nakon susreta i razgovora u Veljacima, u pisanoj prepisci, Alvir mi je kazao da, pored mnogih tegoba koje u duši nosi  postoji i jedna posebna.

"Pratio sam sve presude u Hagu, ali mi je najteže bilo kad je Sud oslobodio Srbiju za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. 

Možete zamisliti kako je to bilo meni koji sam tri i po godine gledao kako nas Srbija ubija i sa zemlje i sa neba.  

Takve nepravde se ne zaboravljaju".

Znamo Alvire.