Zašto narodi propadaju?

 Piše: Amir Husrep

Osnivač ekonomske nauke Adam Smith postavio je pitanje: Zašto su neki narodi bogati, a neki siromašni? Do danas su postojali samo približni odgovori. Autori knjige „Zašto narodi propadaju“, Daron Asemoglu (ekonomista) i James Robinson (politolog) su  nakon petnaestogodišnjeg istraživanja na jedinstven način, pregledom historijskog razvoja država i društava kao osnivača istih dali uvid u procese uspjeha određenih naroda, odnosno neuspjehe drugih.

Šta treba raditi?

Treba li više ulagati u obrazovanje ili zdravstvenu zaštitu?  Kako omogućiti masovno proizvodnju, a sačuvati okoliš? U kojem pravcu usmjeriti obrazovanje da bi ono bilo produktivno za razvoj?  Ovo su samo neka od pitanja kojima se ekonomski stručnjaci bave već dugi niz godina kako bi otkrili formulu uspjeha, prvenstveno Zapadnih država. Sve te analize su prepune dosadnih formula, zaključaka koji običnim ljudima nisu baš najrazumljivije.

 U knjizi „Zašto narodi propadaju“ autori su analizu usmjerili na najjednostavnije i svakodnevne društvene procese koji su, po njima, u većini slučajeva presudni za nastanak uspješnih, odnosno neupješnih država.

Glavna teza knjige, odrednica uspjeha ili propasti prema autorima jesu institucije kao upravne jedinice društva. Oni te institucije dijele na ekonomske i političke.

„Najbolji primjer za to jeste Egipat koji je, u vrijeme pisanja knjige bio zahvaćen revolucijom Arapskog proljeća. Egipćani su stara nacija. Kroz svoju noviju historiju bili su pod vlašću Osmanlija čiju je vlast srušio Napolen Bonaparta 1798. godine. Poslije je počela sfera britanskog kolonijalizma kojima ništa više nije stalo do razvoja Egipta od Osmanlija. Egipat je 1952. zbacio sa vlasti i vlastitu monarhiju, ali do napretka nije došlo. Nije to bila ona revolucija kao recimo u Engleskoj iz 1688. godine. U Egiptu su se dešavale političke promjena, ali su se sastojale samo u izmjenama elita koje su upravljale egipatskim društvom. Osnovna društvena struktura koja kreira političku je ostala ista te je tako i Egipat ostao siromašan. U biti jako je teško promijeniti društveni sistem jer su za to potrebne odrđene poluge u samoj vlasti. Ipak do političke transformacije je moguće doći, ali je potrebno ujedinjenje svih koji su oštećeni ovakvim sistemom.“ 

Grad Nogales-ubica mitova 

Grad Nogales je podijeljen ogradom na dva dijela. Sjeverni dio se nalazi u Arizoni, SAD, dok južni dio grada pripada Sonori, država Meksiko. Ipak nije to samo obična ograda od blokova i žice. To je granica koja dijeli ljude u ova dva grada na one koji imaju dobar zdravstveni sistem i one koji nemaju. To je granica koja pravi razliku u godišnjem BDP-u trostruku. Američki dio ima godišnji BDP od oko 30. 000 američkih dolara dok meksički dio grada, iako spada u razvijenije dijelove Meksika, ima oko 10. 000 američkih dolara. Stanovnici Nogalesa u Arizoni mogu obavljati svakodnevne privatne aktivnosti koje im omogućavaju zaradu bez straha da će biti pokradeni ili da će biti žrtve eksproprijacije. Za stanovnike meksičkog dijela važi suprotno. Svi aspekti života su bolje razvijeni i organizirani u američom dijelu grada. Glavna prepreka da uslovi života u ova dva grada budu isti jeste ona obična granica od kamena i žice. Stanovnicima Nogalesa u Arizoni su dostupne i američke ekonomske institucije koje im omogućavaju da se slobodno bave onim čime žele. Stanovnici Nogalesa u Meksiku nisu te sreće.

Zbog loših institucija oni nisu u mogućnosi da kreiraju živote onako kako bi željeli. Razlike u tome, prema riječima autora bi trebalo tražiti u načinu na koji su se ove dvije zemlje razvijale i formirale svoje institucije u periodu kolonijalizma. Kroz rani kolonijalizam u Americi su se razvijale institucije. One svoj razvoj duguju ranoj pobuni sjevernoameričkih kolonijalista koji su se pobunila protiv monopola koji je nametala engleska kruna. Ipak, to se u slučaju Meksika nije desilo iz razloga štu su kolonizatori koji su bili u danađnjem Meksiku bili pod španskom krunom i bili su lojalniji.

Druga bitna razlika koja je dovela prevagu u razvijenju koja je otišla na stranu današnjih prstora Sjeverne Amerike jeste ustav koji je uključivao veliku većinu društva, dok je u Meksičkom slučaju ustav proglasio Augustin De Iturbide, vođa pokreta za nezavisnost Meksika. Naravno, kao i u svim drugim sličnim slučajevima ustav je išao samo u korist donosioca i njemu odanih ljudi. Ipak današnje posljedice takvog razvijanja institucija prave ogromnu razliku u svakodnevnoj kvaliteti života. 

Amerika-okrutna obećana zemlja 

Asemoglu i Peterson su cijelu knjigu proželi različitim primjerima kako bi na sasvim lagan način uspjeli da objasne svoje ideje problema koja se veže za institucije. Oni su stava da postoje dvije vrste političkih institucija, ekstraktivne i inkluzivne. Ekstraktivne institucije podrazumjevaju malu skupinu ljudi koja nastoji da uradi sve što može kako bi izrabljivala većinu i inkluzivne kojima je za cilj uključenje što većeg broja građana kako bi se spriječilo iskorištavanje. Prema njima te institucije trebaju da budu visoko centralizovane kako bi uspješno vršile obaveze prema građanima kao što je javni prevoz, obrazovanje ili javno zdravstvo.

Inkluzivnim političkim institucijama u Sjedinjenim Američkim državama građani daju prednost jer omogućavaju i veću nezavisnot zakonodavne vlasti. U Meksiko to nije slučaj.

U knjizi se navodi i primjer Billa Gajtesa koji kao jedan od najbogatijih ljudi nije izbjegao istragu Ministarstva pravde iz 1998. godine kada je protiv njegove kompanije Micrsoft pokrenut sudski postupak zbog sumnji da je zloupotrijebila monopolski položaj na operative sisteme personalnih računara. Micrsoft je 2000. postigao dogovor sa Vladom, ali je ipak morao platiti kaznu.

Sa druge strane amričko-meksičke granice imamo Karlos Slima koji je većinski vlasnik bivše državne kompanije za telekomunikacije Telemaks. Kada je vlast u Meksiku pokušala da istraži zloupotrebu monopola koja ova kompanija ima, Slim je aktivirao „Amparo“.To je apsurdni meksički zakon još iz 1857 godine kojem je prvobitna svrha bila zaštita ličnih prava i sloboda, ali u slučaju velikih kompanija ovaj, doslovno „zahtjev za zaštitu“, omogućava nejednakost pred zakonom. 

Neiskorišeni  Božiji darovi dati Arapskom svijetu. 

Ako bi sastavili spisak od 30 najsiromašnijih zemalja, većina njih bi bila iz podsaharskog dijela Afrike. Bilo bi tu zemalja poput Afganistana, Nepala, Haitija, ali  i one bi imale neke zajedničke karakteristike sa afričkim zemljama.  Ako bi vratili taj spisak unazad 50 godina otprilike bi to bilo sve isto. Iste zemlje, iz istih regiona. Ukupna slika se ne bi mijenjala.  Slična situacija je i sa 30 najbogatiji zemalja. Tu bi bile zemlje Zapadne Evrope počevši od Velike Britanije pa sve do njihovih bivših kolonija poput Kanade, Australije i Novog Zelanda. I ako bi se i sa najbogatijim zemljama vratili u prošlost 50 do 100 godina slika bi bila ista.

Izuzetci postoje pa bi tako danas u razvijene zemlje spadale i Saudijska Arabija i Katar. Ono što je interesantno za zemlje poput ove dvije koje se nalaze na Bliskom Istoku jeste da bi one bile u rangu siromašnih zemalja, ako bi se njihovm BDP-u oduzeli prihodi od nafte. Zemlje  Bliskog istoka koje ne posjeduju veće količine nafte, po pravilu, spadaju u skupinu siromašnih zemalja. Ako znamo da je nafta neobnovljivi izvor energija, pa samim time i finansiranja pitanje je gdje će se ove zemlje nalaziti nakon iscrpljivanja svih nalazišta  ako na vrijeme ne krenu u promjene svojih političkih i ekonomskih institucija.

U zemljama Bliskog istoka Islam je naraširenija religija. Ta tromeđa Azije, Afrike i Evrope je oduvijek bila poprište različitih nemira i sukoba. Nesporna je njihova uloga širenja kulture i znanja prema Evropi i Jugoistočnoj Aziji. Danas su na repu svijeta, osim par njih koje svoj prosperiti kupuju neobnovljivim izvorom         energije-naftom. Možda te Zemlje nisu imale dovoljno vremena da osiguraju mir koji bi donio razvijanje društva  i političkog razmišljanja drugačijeg od ovog današnjeg? Iz ove konstatacije treba izuzeti Saudijsku Arabiju koja na svojim prostorima nije odavno imala nikakvih ratnih dejstava, ali te zasluge većinom treba pripisati „miroljubivoj i izuzujućoj“ politici Zapada prema njima, isključivo zbog naftnih nalazišta koji je hrani velikim količinama oružja.

 Zemlje kao ove bi trebali posmatrati kao zemlje koje su doživjele uspjeh kroz autoritativne režime.  Uspjeh je neosporan, ali je njegov bljesak kratak. Nafta kao „crno zlato“ može biti i teret ako ne znate da upravljate sa onim što dolazi uz nju. Na kraju je i ona jedna vrsta režima koji vas zarovljava na skroz suprotan način pravim režimima. Prosto vas uljuljuškava u zlato, luksuz i komfor i vješto igra ulogu glavnog osigurača kojem se ne može pogovoriti, a onda jednog dana nestane kao što se i pojavila. 

Glasno NE napretku 

Ekonomske institucije također  mogu da budu ekstraktivne ili inkluzivne. Njihova vrsta je većinom uslovljena vrstom političih institucija koje vladaju te su u proporcionalnoim odnosu. To znači da izbor političkih institucija ima  ključnu logu u našim nastojanjima da dokučimo razlike za uspješnost i neuspješnost. Kroz historiju određeni geografski prostori su bili dijelovi različitih država. Svaka nova vlast za sebe obično kaže da je bolja od prethodne. Ipak, vodeći se logikom, zar ne bi bilo bolje za svakog diktatora da što više omogući napredak i razvoj vlastite države? Sa time bi se i njegovo bogatsvo povećavalo. Odgovor je NEGATIVAN.  Ekonomske institucije koje daju podsticaj privrednom rastu istovremeno nude drugačiji razvoj  dohotka moći koji ne bi bio povoljan za vladajuće elite ili diktatore. Oni su sami svjesni da ukoliko dopuste da inkluzivne ekonomske institucije krenu da daju podsticaj nekom ko ne spada u njihove krugove, može doći do stvaranja nekih novih političkih struja koje imaju ekonomsku moć da ih ugroze.

U ovakvim slučajevima napredak je moguć jedino revolucijom ili dugotrajnom borbom kojoj uspjeh nikad nije zagarantovan. Te elite većinom drže sve dijelove vlasti i institucija koje su potrepne za bilo kakve promjene. 

Samoubistvo Osmanskog carsta: pronalazak štamparije 

U njemačkom gradu Majncu, 1445. godine Johan Gutenberg je izumio štamparsku presu. Bez te inovacije masovno opismenjavanje ne bi bilo moguće. Značaj štamparske prese brzo je prepoznata u Zapadnoj Evropi. Međutim Osmansko carstvo, tačnije sultan Bajazit II je izdao edikt kojim se muslimanima izričito zabranjuje upotreba štampanih knjiga na arapskom jeziku. Razlog za ovako nešto se može pronaći u strahu od gubljenja uticaja nad ulemom koju su sultani posjedovali. Kanije je štampanje odobreno, ali je išlo jako sporo zbog rigoroznih mjera nadgledanja koje su propisane od strane vlasti. Taj zaostatak od oko 300 godina za Zapadnom Evropom je bio glavni uzročnik propasti Osmanskog carstva. Uočljivo je da su ekstraktivne osmanlijske političke institucije uvidjele mogućnosti širenja knjiga, koje su širile ideje. Neke od tih ideja su mogle biti vezane i za nove načine ostvarivanja privrednog rasta koji bi bio u suprotnosti sa tada postojećim političkim i društvenim uređenjem. Vođe osmanlijskog političkog i religijskog života su samo na kratko produžili svoju agoniju vladavine zabranom štampanja.