Postoji posebna vrsta političkog neznanja, koja ne dolazi iz neobrazovanosti, već iz uvjerenja da se zna sve. To je ono neznanje koje se oslanja na nekoliko upečatljivih rečenica, dva poznata citata i naviku da se zgraža na riječ “zastava”, pa od toga napravi politički stav, piše Odgovor.ba.
Član predsjedništva Naše stranke Faris Šehović je ovih dana dao baš takav primjer: po njemu, reprezentativni sport stvara nacionalizam, zastave podižu masu, navijači se hrane apstraktnim pričama, a sve to vodi do neofašističkog zanosa.
Drugim riječima, kad ljudi navijaju za svoju reprezentaciju, u njima se ne vidi zajednica, radost, privremeno ukidanje podjela, dijete s nekoliko brojeva većim dresom, dijaspora koja na sat i pol dobije domovinu na ekranu. Ne, tu se odmah prepoznaje opasnost. Barjak je sumnjiv, himna je sumnjiva, emocija je sumnjiva, a narod je, naravno, uvijek na korak od mračne mase kojoj treba politički staratelj.
To je stara boljka jednog dijela naše salonske građanske politike: ona ne zna voljeti Bosnu i Hercegovinu normalno, pa se onda pravi da je svaki oblik privrženosti prema domovini već početak nacionalizma. Prema toj školi mišljenja, zastava nikada nije samo zastava. Ona je ili dekor za protokol ili potencijalni dokaz primitivizma. Kad je narod nosi, treba ga umiriti. Kad je kači političar, treba provjeriti da li je to urađeno uz dovoljno ironije, dovoljno građanski, dovoljno bezopasno.
Zato nije čudo da se u istoj političkoj kući može pojaviti i ona čuvena snimka Peđe Kojovića, koji zastavu kači na štrik poput komad veša. Kao gaće, da se ne lažemo. Iako estetika jeste porazna, problem je ipak širi. Posrijedi je nesposobnosti da se razumije simbol, kao i nedostatak akademske poniznosti da se barem pokuša razumjeti fenomen. Državna zastava, naravno, nije svetinja u teološkom smislu, niti je talisman koji liječi državu od korupcije, siromaštva i loše vlasti. Ali nije ni rekvizit koji se okači usput, kao krpa poslije pranja, pa se onda očekuje aplauz i like za građansku spontanost.
