U ovom populističkom vremenu, kad svi smatraju da je korisno dodvoravati se nečemu što oni misle da misli takozvani narod, i kritizirati odnarođene elite en général, ne samo finansijske ili političke, nego i sve druge ljude čija je pozicija u društvu nekako institucionalizirana (ljekare, profesore, policajce, mainstream novinare itd.), i koji već samim tim postaju sumnjiva lica, postalo je pomalo škakljivo skretati pažnju čak i na notorne gluposti, kakve tzv. antielitistički voces populi, raznorazni teoretičari zavjere, nadriljekari, vjerski fanatici, šamani ili alternativni historičari šire po socijalnim mrežama, na podkastima, a tu i tamo i na televizijama s nacionalnom frekvencijom. Pogotovo jer još nerazjašnjena afera s Epsteinom i njegovom pedofilsko-zlostavljačkom mrežom s pravom uzbuđuje duhove.
Jedan tip polujavnog djelatnika, neshvaćenog otkrivača dugo zataškavane istine, odjednom osjeća snažan vjetar u leđa, ne samo zbog epsteinovskih serijala, u kojima on vidi potvrdu svih svojih najluđih fantazija, nego i zbog činjenice što se takav pogled na svijet naoko ozvaničio i ustoličio u hodnicima moći. Tako je, recimo, antivakser izabran za ministra zdravstva najmoćnije države na svijetu.
Još i prije svega ovoga, alternativni umovi koji su otkrivali šokantne stvari po mračnim prostorima međumrežja, okupili su svoje zajednice pristalica u stroge formacije, koje su nastupali fanatičnije od najzagriženijih ideologa; iako su se njihovi utemeljitelji inscenirali kao mesijanske vođe pobune protiv naučnog, intelektualnog i svakog drugog establišmenta.
Sektaška svijest na društvenim mrežama
Evo jedne lične reminiscencije: kad sam, ima tome nekoliko godina, srazmjerno blago kritizirao Trojkinu kantonalnu vlast zbog podrške projektima Semira Osmanagića i neke njegove udruge za širenje istine o piramidama, doživio sam takav nekontroliran izljev bijesa i mržnje na društvenim mrežama, kakav u prethodnim decenijama javnog angažmana nikada u tom intenzitetu nisam iskusio, ni u najžešćim političkim polemikama.
Nisam odmah bio shvatio da se tu zapravo manifestirala sektaška svijest, cijela ta priča oko piramida ispostavila se kao neka vrsta paravjerske sljedbe, do koje je jako teško doprijeti bilo kakvom argumentacijom. Istina, osim tih ostrašćenih, čuli su se i neki „racionalniji“ glasovi koji su govorili otprilike: pa eto, sve i da nije to baš tako s piramidama starim nekoliko desetina hiljada godina, taj Osmanagić barem „nešto radi“, privlači turiste, okreće novce, a šta radite vi profesori, zvanični historičari, arheolozi, kakva je korist od vas? Usput je napomenuto da su Osmanagićeve teze dobile svoju validaciju doktorskom titulom, koju je, Bog zna kako, stekao baš na Univerzitetu u Sarajevu.
Naravno, svako, pa i neko poput Osmanagića, načelno ima pravo doktorirati, ukoliko poštuje pravila struke, principe naučnog istraživanja, metodologiju, te ako mentor i komisija dođu do mišljenja da rad (koji ja, ruku na srce, nisam čitao, pa se ograđujem) zaslužuje pozitivnu ocjenu. Uostalom, historija i životno iskustvo nas uče da sam doktorat nije nikakva garancija da čovjek uvijek ima ispravne i pametne stavove.
Mračna figura srbijanskog političkog podzemlja
No, šta je povod ovome napisu, pa ima valjda važnijih tema? Dvije stvari, koje su mogu sagledati u njihovoj povezanosti: jedna je otkazivanje raznih koncerata bosanskohercegovačkim izvođačima koji su 11. jula nastupali u Srbiji, a onda su imali zakazane javne manifestacije u samoj Bosni i Hercegovini. Nisam pretjeran ljubitelj moralističkog kanselovanja kao takvog, međutim, ako je promišljena i ako ne prelazi neku granicu prema histeriji, ova mjera može odražavati određen nivo svijesti, a može djelovati i edukativno na javnost.
No, gotovo u isto vrijeme, dok su ti naši muzičari i muzikanti, narušavajući, po mišljenju mnogih, pijetet prema 11. julu, nastupali po Srbiji, nešto se znatno kontroverznije, barem prema tim kriterijima mjereno, dogodilo i s ove strane granice, konkretno u Visokom, još konkretnije u nečemu što se zove „Distrikt bosanskih piramida“.
Naime, povodom održavanja nekog skupa alternativnih medijskih djelatnika, ovdje je javno predavanje održao Dejan Lučić, jedna od najmračnijih i najživopisnijih figura medijskog, publicističkog i političkog podzemlja u Srbiji. Ovaj pojam „podzemlje“ zapravo i nije baš adekvatan, jer Lučić ne djeluje baš na rubu javne scene, već odavno u mainstream izdavačkoj kući Laguna objavljuje knjige, koje, između ostalih, nose i sljedeće naslove: Vladari iz senke, Islamska republika Nemačka, Kraljevstvo Hazara, Teorija zavere itd. Uz to, Lučić redovno nastupa i na raznoraznim televizijama, gdje zaplete iz svojih navodno kriminalističkih romana sasvim ozbiljno predstavlja kao stvarne događaje iz historije ili sadašnjice, objašnjavajući, između ostalog, kako Hazari i neko „crno plemstvo“ stoljećima vladaju svijetom, kako je plan globalističke elite (iz kojih god razloga) islamizirati Njemačku i Evropu.
U redu, nije ovo ništa novo samo po sebi, jer znamo da je neprestano prekoračivanje granice između fikcionalnog i faktualnog diskursa u javnom govoru veoma etabliran žanr u susjednoj medijskoj sceni (vidi, recimo, pod „Milomir Marić“).
Lučić u svojim istupima komentira i nedavnu prošlost, a i trenutna politička zbivanja. Podrazumijeva se da Osmanagićev referent Lučić nastupa sa najekstremnijih srpskih nacionalističkih pozicija; to se može zaključiti već nakon kratkog uvida u arhive YouTubea, gdje Lučić ima i neki svoj podkast. Recimo, prije godinu dana je objavio jednu epizodu s „uglednim“ gostom Dževadom Galijaševićem, a naslov te epizode, koju je imala skoro 100 hiljada pregleda, glasi: Bošnjake čeka strašna sudbina.
