Muamer Džananović: Moj odgovor Sabini Ćudić

I upravo tu dolazim do onoga što me navelo da, nakon što sam pročitao izjavu, ipak osjetim potrebu da nešto kažem. Pitam se kako nekome poput Hasana Tufekčića - ili danas njegovom sinu Redži, kojeg sam sreo na višegradskoj ćupriji - objasniti da su njegovu porodicu u Drugom svjetskom ratu i 1992. godine velikosrpski zločinci ubijali srodnike zbog nekakve "borbe za moć“?

Jesu li mu suprugu i desetero djece 1943. godine ubili zbog običnog političkog nadmetanja? Jesu li 1992. godine ubijeni Hajra, Sabaheta, Ramiz i unuka Irma zato što je neko vodio tek političku utakmicu za vlast? Naravno da nisu.

Iza tih zločina stajale su ideologije, velikodržavni projekti, organizovane političke, vojne i policijske strukture i jasno definisani ciljevi koji su podrazumijevali progon, ubijanje, zastrašivanje i uklanjanje Bošnjaka s prostora na kojima su stoljećima živjeli.

Ali danas velikodržavne pretenzije i izazovi nisu završeni. Oni samo imaju drugačije oblike. Danas se Redžo Tufekčić, već godinama bori da vrati imovinu koju su mu lokalne vlasti u Višegradu i vlasti entiteta Rs oduzele radi proširenja mjesnog groblja u naselju Crnča, kao i zemljište koje je dodijeljeno drugoj porodici za gradnju kuće.

Kao neko ko je preživio opsadu Sarajeva i pročitao presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Rezidualnog mehanizma za krivične sudove i Međunarodnog suda pravde u Hagu, znam da presude za međunarodni oružani sukob, udružene zločinačke poduhvate i genocid nisu donesene zbog nekakve "borbe za moć“. Na čelu tih udruženih zločinačkih poduhvata sudski su utvrđeni Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sa svojim političkim, vojnim i policijskim strukturama. Nisu zbog "borbe za moć“ izrečene presude za genocid nad Bošnjacima, za zločine protiv čovječnosti, za terorisanje građana Sarajeva tokom opsade, za masovne zločine u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku i desetinama drugih gradova. Nisu zbog "borbe za moć“ izrečene ni doživotne kazne zatvora za genocid u Srebrenici, niti su gotovo kompletni politički i vojni vrhovi paradržavnih tvorevina Rs i HZHB osuđeni zbog puke političke borbe ili običnog sukoba interesa.

Zato smatram opasnim kada se, svjesno ili nesvjesno, briše jasna razlika između agresora i žrtve, između planskog zločina i puke političke krize. Historijske i sudski utvrđene i presuđene činjenice nisu stvar političkog marketinga niti dnevne diplomatije. Ako postoje međunarodni faktori koji danas žele relativizirati karakter agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, iskreno vjerujem da im se ne smijemo prilagođavati šutnjom, kalkulacijama ili ublažavanjem istine. Posebno to ne smiju raditi oni koji traže povjerenje građana ove države. Bolja i pravednija budućnost može se graditi samo na istini i svakodnevnoj borbi protiv historijskog revizionizma i relativizacije zločina.