Londonski Tajms nastavio je da istražuje priču o 'Sarajevo safariju'. Ugledni britanski list je, pozivajući se na više svjedoka, objavio da je i neimenovana bogata Rumunka početkom devedesetih godina prošloga vijeka snajperom ubila deset građana Sarajeva, grada koji su pod gotovo četvorogodišnjom opsadom držale snage bosanskih Srba.
Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko nije iznenađena što je priča o ovom stravičnom zločinu aktuelizovana nakon toliko decenija.
"Opsada Sarajeva nije bila samo vojna operacija, već proces potpunog moralnog sloma, u kojem je ubijanje civila normalizovano. Ukoliko se optužbe za 'sarajevski safari' pokažu tačnim, to neće biti samo ratni zločin, već i dokaz dehumanizacije koja prevazilazi ideologiju, naciju i vojsku, i ulazi u sferu kulture nasilja.O ovom događaju se govori tek nakon trideset godina ne zato što činjenice nisu bile poznate ili što istorija nije jasna, već zato što društva tek sada postaju spremna da prihvate ono što ranije nisu mogla podnijeti. Italijanski novinar godinama je istraživao ovaj slučaj, a tek kada je podnio prijavu milanskom sudu, tema je postala predmet različitih medijskih napisa. Nadam se konačno i ozbiljne istrage", kaže Sonja Biserko za Slobodnu Bosnu.
I Vojislav Šešelj je svojevremeno govorio o opsadi Sarajeva i ratovanju njegovih radikala - uključujući aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića - na Jevrejskom groblju, ali je kasnije demantovao sve što je rekao. Može li Šešelj biti validan svjedok?
Šešeljevo svjedočenje je vazno, jer se postavlja pitanje kako uopšte koristiti izjave političkih aktera koji su istovremeno i učesnici propagande i potencijalni nosioci informacija. Vojislav Šešelj spada u specifičnu kategoriju svjedoka, koju sudska praksa naziva nepouzdanim, a koji ipak posjeduje insajderska saznanja.
Da, ali kada se Vojislavu Šešelju može vjerovati - kada tvrdi da su radikali pucali sa Jevrejskog groblja na Sarajlije ili kada to demantuje?
Činjenica je da Šešelj raspolaže stvarnim informacijama, ali je, kao što je poznato, njegov motiv prije politički interes nego težnja za istinom. Zbog toga njegove izjave imaju vrijednost samo u kontekstu u kojem su izrečene.
O kakvom kontekstu je riječ?
Kada je to rekao, Šešelj je bio u Hagu, sudilo mu se za ratne zločine. Njegovo ponašanje na vlastitom suđenju u Hagu obilovalo je izjavama koje su imale za cilj da obezvrijede sud i svjedoke tužilaštva, u čemu je i uspio. Ipak, osuđen je za etničko čišćenje Hrvata u Vojvodini i za nepoštovanje suda, ali ne i za zločine u Bosni i Hercegovini. Šešelj, pritom, nije bio puki posmatrač ratnih događaja, već ideološki mobilizator rata i u stalnoj komunikaciji sa vojnim i paravojnim strukturama Srbije. Posebno sa onima koji su ratovali u Bosni i Hercegovini. Njegove kontradiktorne izjave svakako predstavljaju trag za istraživače, ali se uvijek moraju pažljivo provjeravati. Trebalo bi imati u vidu i da su mnoge njegove izjave oscilirale između hvalisanja i kasnijeg poricanja, što ipak ukazuje da se iza propagande vjerovatno nalazilo realno iskustvo nasilja.
Takođe, trebalo bi uzeti u obzir da je, nakon što ga je Vučić – ne bez oklijevanja – 2008. godine napustio i pristupio Tomislavu Nikoliću i novoosnovanoj Srpskoj naprednoj stranci, Šešelj vrijeđao i optuživao Vučića za mnoge štošta. Danas Šešelj zauzima značajno mjesto u Vučićevoj propagandi i dijelom utiče na njegovu politiku.
Sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić demantovao je navode da je na bilo koji način upleten u 'Sarajevo safari'. Vjerujete li mu?
Trenutno ne postoje javno dostupni i pravno održivi dokazi da je Aleksandar Vučić bio lično uključen u tzv. Sarajevo safari. U tom smislu njegov demanti ima pravnu težinu: odgovornost se ne pretpostavlja, već se dokazuje. Vučićevo ime se pominje zbog konteksta — bio je dobrovoljac u četničkom odredu vojvode Slavka Aleksića i fizički prisutan na Jevrejskom groblju u opkoljenom Sarajevu, odakle je tadašnja vojska bosanskih Srba pucala na glavni grad Bosne i Hercegovine. Ta činjenica Vučića čini relevantnim akterom tog vremena, to se ne može poreći. Ipak, krivična odgovornost se mora dokazati. Činjenica da je bio na mjestu zločina svakako ima veliku moralnu težinu, a njegov demanti ne zatvara legitimnu raspravu o političkoj odgovornosti i nasleđu politike tog perioda.
U filmu 'srpska epika', reditelj Lazar Stojanović prikazuje, kako je kasnije rekao, 'ultranacionalistu iz Rusije', pisca Eduarda Limonova, koji je dolazio u Bosnu i Hercegovinu i, kao gost vojske bosanskih Srba, iz mitraljeza gađao opkoljeno Sarajevo. Predsjednik Vlade Kosova Albin Kurti pozvao je na osnivanje posebnog suda za istragu i suđenje za ubistva bosanskih civila snajperima devedesetih godina prošloga stoljeća. Ima li šanse da se takav sud formira? Na kraju, što bi takav sud značio za Sarajevo, za BiH i za region?
Snimak iz filma „srpska epika“ iz 1992. godine koji spominjete važan je jer predstavlja jedan od rijetkih audiovizuelnih dokaza prisustva stranih pojedinaca na linijama opsade Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ipak, sam snimak nije dovoljan za presudu: naime, sud mora dokazati konkretnu žrtvu, uzročnu vezu i individualnu odgovornost, što je najveći problem kod snajperskih ubistava.
Mislim da su šanse za novi međunarodni tribunal male, ali sama ideja premijera Kosova Albina Kurtija značajna je jer pokazuje da rat devedesetih nije društveno završen.
U kojem smislu nije završen?
Haški tribunal je završio sa pravnim procesima koji su se odnosili na komandnu odgovornost, ali nije zatvoreno pitanje pravde za pojedinačne žrtve. Zato se 'Sarajevski safari', Eduard Limonov, snajperi i ostali i dalje pojavljuju u javnosti. Naprosto, sjećanje na te zločine još je živo.
