Gubitak radnih mjesta koji se više ne može ignorisati: Ko gasi proizvodne lance u BiH?

U tom kontekstu, Prof. dr. Adisa Omerbegović Arapović za Hayat upozorava na širi strukturni okvir problema:

„Mi možemo očekivati i dodatni gubitak radnih mjesta zbog onoga što se godinama radilo, a to je da se nije radilo na uspostavljanju ili novim tehnologijama koje su mogle osigurati da rudnici budu osnovica za ono što je jaka elektroprivreda i metalna industrija koja ovisi o ovoj sirovini.“

Cijena rada, inflacija i granice konkurentnosti

Pored strukturnih problema, dodatni pritisak dolazi iz makroekonomskog okruženja koje je obilježeno inflacijom i rastom troškova poslovanja. U takvim uslovima, svako povećanje troškova rada bez paralelnog rasta produktivnosti postaje ozbiljan teret za poslodavce.

„Osim ovoga dodatni inflatorni pritisci koji su povećali troškove proizvodnje za druge firme, ako govorimo o ukupnoj cifri gubitka radnih mjesta, ona nije samo povezana za metalnu industriju i energetski sektor.“

Ovdje se već vidi da se problem širi izvan pojedinačnih sektora i postaje horizontalan, pogađa širu bazu privrede, od proizvodnje do usluga.

„Ovdje se radi o mnogo širem udaru na privredu FBiH, koja je u isto u vrijeme dok je patila od ove bolesti nedostatka strukturne reforme u državnim firmama, a rudnici su bili odgovornost naših vlada, dodatno smo otežali generalno privredi u FBiH posebno odlukama koje su povećale cijenu rada, koja ako nije uslovljena rastom produktivnosti ona samo dovodi dugoročno do gubitka radnih mjesta jer ako ne možete konkuretno prodati svoj proizvod na tržištu nužno je da će doći trenutak kada firme umanjuju investicije i sljedeći korak je da ako ne mogu prodati svoje proizvode da budu profitabilne one gase proizvodnju.“

U ovoj ocjeni jasno se prelama ključna dilema da bez rasta produktivnosti, svako administrativno povećanje troškova rada može dugoročno voditi ka smanjenju investicija i, na kraju, gašenju proizvodnje.