Nakon što je Mostar spojen koridorom sa slobodnom teritorijom, do Jablanice se dolazilo za desetak sati pješačenja preko planinskog masiva Glogovo na čijem je vrhu formirana šatorska logistička baza za odmor ljudi i konja, skladištenje hrane i municije.
Na današnji dan, u zoru 30. juna 1993. godine, počela je najvažnija bitka u historiji Mostara.
Istočni dio grada Mostara je tada već 50 dana, od 9. maja, bio pod opsadom HVO i HV s jedne i velikosrpskog agresora s druge strane.
Sinovi Hercegovine
U knjizi “Heroji Mostara” zabilježeno je da su “potpuno nespremni i nepripremljeni za još jedan rat, nakon što je tek okončana prva agresija srpsko-crnogorske soldateske, Mostarci spas od napada HVO i HV mogli tražiti samo u ojačanom zajedništvu, solidarnosti, međusobnom dijeljenju zajedničke nesreće pod okriljem svoje Armije, vojske svojih sinova kojoj su vjerovali i u čiju su se snagu jedino mogli pouzdati.”
Bila je to istinska nadljudska borba, čvrsto zajedništvo naroda i njihove vojske, izgrađeno u svakodnevnom očajničkom otporu i borbi za opstanak ljudi upućenih jedni na druge i ohrabrenih činjenicom da su na strani pravde i u odbrani svoje jedine domovine.
Mostar je sa zebnjom osluškivao sve vijesti iz opkoljenog Sarajeva, čvrsto odlučan da se odbrani od hrvatskih zločinaca koji su pokušali tako “junački” da ovaj, od prve agresije već mjesecima izmrcvareni i napaćeni narod, te skoro potpuno porušeni i spaljeni istočni dio grada, zbrišu sa lica zemlje.
Deblokada Mostara
U takvom stravičnom ambijentu potpune okupacije i sveopšte oskudice i beznađa kod ljudi, izloženi svakodnevnom granatiranju, građani Mostara su se, tražeći spas, okrenuli sami sebi i samoogranizovanju svog opstanka. Bilo je jasno da su ostavljeni kako od svijeta, tako i od mogućnosti pomoći centrale vlasti u Sarajevu koja je potpuno blokirana srpskom okupacijom, a jedinice izvan Sarajeva nisu dobijale komande za vojnu pomoć Mostaru što je kod građana ovog grada izazazivalo posebne frustracije i ljutnju, zabilježeno je u prvom izdanju knjige “Heroji Mostara”.
Pomoći nije bilo niotkuda osim u spoznaji da se deblokada grada mora izvesti sopstvenim snagama. Sve drugo je značilo kolaps i definitivan nestanak.
Pripremanje plana i terena
U potpunoj tajnosti i uz ogromne rizike, grupa čelnih ljudi armijskog i političkog vodstva krajem maja strpljivo i danonoćno pripremala je teren i pretpostavke za deblokadu grada. Odluka da se pokrene deblokada grada je dogovorena u kući Derviša Travnjaka, u Krpinom sokaku kod Razvitka, nakon što je preko ratnih linija sa HVO, poznati lovočuvar Jusuf Jusa Pajić došao pješke do linija Armije iz Bijelog Polja sa pismom patriota koji pozivaju Armiju u proboj i oslobađanje Bjelopoljske kotline. Pajić je dao i sve informacije o rasporedu HVO snaga. Pred borcima koji su organizovali deblokadu je bilo još mnogo nedoumica, opreza i straha od neuspjeha operacije. Član Komande 4. korpusa, Amer Bilalović, svojim informacijama je također odigrao jednu od ključnih uloga za pomoć u deblokadi grada.
Bilo kakvo ofanzivno dejstvo u tom periodu izgledalo je nemoguće, jer borci Armije BiH u Mostaru nisu imali municije i bilo je pitanje dana kada će pasti prve linije odbrane. Početkom juna 1993. donesena je odluka da se kroz dubinu neprijateljske teritorije grupa nevesinjskih boraca pokuša probiti do Bjelimića i Konjica da bi donijela neophodnu municiju.
Izbor je pao na iskusne borce, koji su poznavali teritoriju u dubini linija srpsko-crnogorskog agresora: Huso Lerić, Ibrahim Demirović Hećim, Ramo Džiho, Nedžad Čamo i Mirsad Pajević Garo. Njihov zadatak je bio da preko Bjelimića, gornjeg Nevesinjskog polja, planine Velež i Podveležja dopreme municiju za deblokadu grada Mostara.
Tiha kolona
Uz veliku i nesebičnu pomoć rukovodstva preduzeća “Igman”, konjičke i bjelimićke brigade, kupljeno je 16 konja, opremljeno i natovareno u Odžacima. Skupina odvažnih, na dugi i neizvjesni put, krenula je u noći 4/5. 6. 1993, i za tri do četiri dana municija je stigla do Mostara. Mostarskoj grupi su se u povratku pridružili svi rizikujući svoje živote: Mahinić Sudo, doktor Mahinić Alija, Čopelj Osman, Čopelj Mirsad Malecki, Šipković Ibrahim Đido, Golić Ismet, Pajević Esad, Zolj Senad, Jugo Midhat, Imamović Emin i Čehić Mirsad. Tiha kolona konja i ljudi noću se provlačila između agresorskih položaja, a danju se odmarala, krijući se od neprijatelja.
Glavni toponimi na putu spasa i pobjede bili su: Odžaci – Živanjski do – Crvanj – Gornja Bijenja – Karče, Sopilja – Ravna Velež – Mala Velež – Kokorina – Kružanj – Dračevice.
I ovaj herojski zadatak je uspješno izvršen.
Grupa komandanata na čelu sa Midhadom Hujdurom Hujkom i rukovodstvom grada u privatnoj kući počinje sve detaljne pripreme oko deblokade. Huso Lerić je predložio da Šerif Špago i Miralem Jugo rade plan deblokade, što je prihvaćeno. Ovaj plan se kasnije, uključivanjem Korpusa, realizovao uz asistenciju Budakovića, Juge, Špage i Malkoča. Komanda 4. korpusa vođena komandantom Arifom Pašalićem i saradnicima izvršila je sve pripremne radnje za operaciju, a neposredno komandovanje akcijom vodila je Prva mostarska brigada na čelu sa Midhadom Hujdurom Hujkom.
Izvođenje akcije
Akcija dobro organizovanog, odvažnog i iznenadnog proboja iz potpunog okruženja HVO i deblokade Mostara na sjevernoj kapiji grada Mostara izvedena je u zoru 30. juna 1993. godine. Bila je to iznenađujuće uspješna vojna akcija koja je istog prijepodneva rezultirala neočekivano brzim zauzimanjem kasarne kompletnog Sjevernog logora, nekadašnje kasarne “Mostarski bataljon”, bivše JNA, koju je HVO privremeno nazvao imenom svog poginulog pripadnika Tihomira Mišića. Za vojne snage HVO prisutne u kasarni Sjevernog logora, napad je bio iznenađujući, pa su se dijelom predali, a dijelom spašavali bježanjem preko rijeke Neretve.
Vojna operacija jedinica Armije RBiH na deblokadi okupiranog Mostara izvedena je isključivo vlastitim snagama, organizovana iznutra, bez ičije vojne pomoći sa strane, i nesumnjivo je bila od presudne važnosti za konačan ishod rata i slom okupacije u centru Hercegovine. Jedinice Mostarske brigade razbile su mostarski obruč, ovladale Sjevernim logorom, da bi u nezadrživom prodoru oslobodile teritorij kompletne Bjelopoljske kotline, sve do spajanja sa armijskim snagama Drežnice, Jablanice i Konjica, nakon čega su otvoreni novi koridori snabdijevanja i uvezivanja sa Sarajevom, Zenicom i dalje. Istočni dio grada je tom akcijom spašen.
Pogibija Hujke i saboraca
U akciji oslobađanja Sjevernog logora, tog 30. juna 1993. godine, gine veliki broj boraca među kojima i legendarni komandant Prve mostarske brigade Armije Republike BiH, narodni heroj Midhad Hujdur Hujka. Kao i uvijek do tada, Hujka je i u toj borbi bio na prvoj liniji sa svojim borcima. Sa njim u proboju je ranjen od iste granate i njegov zamjenik Esad Humo.
U borbama za deblokadu Mostara toga dana živote su, osim legenadarnog komandanta Midhada Hujdura Hujke, dali i njegovi saborci: Sabahudin Balavac, Zoran – Popaj Imamović, Jusuf – Jaba Jelovac, Faris Kalaba, Ifet Logo i Miralem Šaldo.
Prema pismenom uvidu koji je redakciji knjige Heroji Mostara uputila Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Grada Mostara, kojeg potpisuje Azra Mahinić, predsjednica Upravnog odbora, u toku tri dana borbenih operacija za deblokadu grada, živote su izgubila 42 pripadnika Armije RBiH. Istog dana, tokom oslobodilačkih borbi na širem prostoru Bijelog polja, poginuli su sljedeći borci Armije RBiH: Hivzo Abaza, Senad Ajanić, Ramiz Ćorić, Smail Ćupina, Zekerijah-Bosanac Ćosić, Ćamil Đubur, Armin Gačić, Enver Hajdarović, Amer Kotlo, Sanjin Mekić, Mustafa Merdan, Saudin Mustafić, Senad Omerika, Meho Šendro, Nazif Šito, Šaćir Tojaga, Hakija Čolić, Sead Gološ, dok je u borbama u Opinama poginuo Esad Šehović. Dakle, samo u toku tog udarnog dana, kada je izvršen proboj iz obruča oko Mostara, je poginulo 26 boraca.
Borbene operacije oslobađanja Bjelopoljske kotline potrajale su i tokom naredna dva dana.
U borbama za deblokadu tokom 1. jula 1993. godine, poginuli su sljedeći pripadnici 4. korpusa Armije Republike BiH: Alija Agić, Jusuf Zvizdić, Ramiz Dedić, Ramiz Husnić, Mujo Jelovac, Semir Studenović, Mirsad Sulejmanagić, Edin Tiro, Admir Žujo, Senad Zlomušica, Nermin Barina i Sead Omanović.
Narednog dana, 2. jula 1993.godine, u borbama su poginuli: Džemil Dedić, Osman Marić, Galib Pervan i Smajo Marić.
Dok je borba za oslobađanje sjeverne kotline Mostara još bila u punom jeku, za komandanta Prve mostarske brigade imenovan je Semir Drljević Lovac, a Esad Humo za njegovog zamjenika.
Slom hrvatske okupacije
U deblokadi grada i slamanju hrvatske okupacije Mostara od ogromne važnosti je bilo i pridruživanje brojnih snaga koje su činili naoružani Bošnjaci nakon što su se bez puno razmišljanja, dobrovoljno i bez odlaganja odazvali na poziv Komande 4. korpusa Armije Republike BiH i komandanta Arifa Pašalića, te počeli masovno napuštati redove HVO, uviđajući prevaru i izdaju u vojnim i političkim ciljevima hrvatske strane.
Mostar je prodisao, a i među borcima i građanima se osjećala nova snaga i ojačalo samopouzdanje. Grad je tog ljeta ‘93. i dalje živio opsjednut terorom granatiranja i snajperisanja sa položaja HVO i HV, u ambijentu svakojake oskudice i neimaštine, ali i sa sve prisutnijim uvjerenjem da konačna odbrana Mostara i Bosne i Hercegovine više i nije upitna, te da ni tako potreban mir više nije daleko.
Strateški od presudnog značaja, vojna pobjeda na sjevernoj kapiji grada Mostara, organizovana iznutra i isključivo oslonjena na sopstvene snage i kapacitete, dodatno je ohrabrila borce Armije RBiH da u odbrani Mostara istraju do kraja. Posebno nakon što su i njeni redovi postajali sve brojniji, više uvezani i motivirani, kada se najveći broj naoružanih Bošnjaka, istupajući iz jedinica i redova HVO priključio vojsci svoje države koja je – od početka agresije, jasno i do kraja, položila zakletvu odbrani cjelovite i nezavisne države BiH koja će biti zajednička država svih njenih građana.
Nakon što je Mostar spojen koridorom sa slobodnom teritorijom, do Jablanice se dolazilo za desetak sati pješačenja preko planinskog masiva Glogovo na čijem je vrhu formirana šatorska logistička baza za odmor ljudi i konja, skladištenje hrane i municije.
Ubrzo je formiran vod konjovodaca koji su svakodnevno brinuli o konjima, pratili ljude, nosili opremu za vojsku i bolnicu, kao i snabdijevali vojsku hranom koja se prikupljala po teritoriju Drežnice, Jablanice i Konjica, prenose vijesti ba
