"Ako Esmirova priča išta poručuje, onda je to da budućnost pripada onima koji su preživjeli i iznova izgradili svoje živote, a ne onima koji su ih pokušali uništiti".
Duhovi Srebrenice nikada nisu daleko.
Oni i više od tri decenije nakon užasa iz jula 1995. godine lebde nad Bosnom i Hercegovinom i ostavljaju svoj trag. Tada su paravojne snage bosanskih Srba pretvorile ulice, livade i šume Srebrenice u mjesta masovnih ubistava.
„Ovdje je zemlja natopljena krvlju“, rekao je jednom jedan preživjeli za BBC.
Istom tom krvlju koja je tekla venama bosanskohercegovačkog veziste Esmira Bajraktarevića dok je 31. marta stajao iza bijele tačke na stadionu Bilino polje u Zenici. Te noći duhovi Srebrenice ispunjavali su zrak jednako snažno kao i baklje koje su osvjetljavale nebo narandžastim sjajem.
Utakmica baraža između Bosne i Hercegovine i Italije za posljednje mjesto na Svjetskom prvenstvu svela se na jedan trenutak – posljednji jedanaesterac u raspucavanju nakon izvođenja penala. Ako bi Bajraktarević, 21-godišnjak iz Epltona u američkoj saveznoj državi Viskonsin, uspio poslati loptu pored jednog od najboljih golmana svijeta Đanluiđija Donarume, Bosna i Hercegovina bi se prvi put od 2014. godine vratila na Svjetsko prvenstvo.
„To je to. Mogu donijeti pobjedu“, rekao je sam sebi, svjestan da za Bosnu i Hercegovinu na kocki nije bilo samo mjesto na Mundijalu.
Bajraktarević je sin bosanskih muslimana koji su kao izbjeglice pobjegli od genocida u Srebrenici, u kojem je u julu 1995. ubijeno više od 8.300 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Među žrtvama bili su njegov djed, stričevi i brojni drugi članovi porodice koje nikada nije imao priliku upoznati.
„Srebrenica je dio mene“, rekao je Bajraktarević. „Nosim je u svojoj krvi.“
Fudbal se često naziva „jednostavnom igrom“. Međutim, koliko god bio jednostavan i lijep, Svjetsko prvenstvo uvijek odražava vrijeme i prostor u kojem se igra, kao i historiju država koje na njemu učestvuju. Aparthejd, kolonijalizam, Foklandski rat, Bliski istok ili Balkan često lebde nad turnirom čak i kada su hiljadama kilometara daleko.
Tako su i duhovi Srebrenice pratili Bajraktarevića i Bosnu i Hercegovinu na ovo Svjetsko prvenstvo, uključujući i utakmicu protiv Švicarske u okviru grupe B u Inglvudu.
Književnica Amela Koluder, i sama nekadašnja bosanska izbjeglica, napisala je: „Izbjeglica je osoba koja je preživjela i koja može stvarati budućnost.“
Prezime Bajraktarević u prevodu znači „zastavonoša“. Kada je te noći u Zenici pogodio mrežu pored Donarume, Bajraktarević nije samo odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo. Pokazao je zemlji put naprijed, prema budućnosti ispunjenoj nadom.
„Cilj genocida nad Bošnjacima u istočnoj Bosni nije bio samo ubijanje ljudi u tom trenutku. Cilj je bio uništiti budućnost jedne zajednice“, rekao je Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica i bivši zamjenik ministra odbrane BiH.
„Muškarci i dječaci iz Srebrenice su ubijeni, porodice razorene, a stanovništvo protjerano iz svojih domova. Esmirova priča podsjeća nas da je genocid prije svega napad na kontinuitet – na djecu, unuke i generacije koje tek trebaju biti rođene.“
„Zato je ovaj trenutak imao tako snažan odjek. Esmir nije poseban zato što je potomak žrtava. Poseban je zato što je, uprkos svemu što je učinjeno njegovoj porodici i njegovom narodu, odrastao, slijedio svoje snove i uspio na najvišem nivou. Smijeh, radost i uspjesi mladih Bosanaca danas dokaz su da je projekat istrebljenja propao. Život je pobijedio tamo gdje su drugi željeli smrt.“
"To mi je u krvi"
Svjetsko prvenstvo ima i moć iscjeljenja. Ono državama pruža priliku da se predstave svijetu na novi način.
Zbog toga je Koluder bila u pravu – Bajraktarevićeva priča i priča Bosne i Hercegovine zapravo je priča o preživljavanju, ispričana kroz dijete izbjeglica koje nije dopustilo da posljednje poglavlje njegove porodice i njegove zemlje napiše zločinac.
„Ako Esmirova priča išta govori, onda govori da budućnost pripada onima koji su preživjeli i obnovili svoje živote, a ne onima koji su ih pokušali uništiti“, rekao je Suljagić.
Bajraktarevićevi roditelji Elmer i Emina rođeni su u Srebrenici, malom rudarskom gradu u istočnoj Bosni, nedaleko od granice sa Srbijom.
„Moji roditelji izgubili su veliki dio porodice“, rekao je Bajraktarević. „To je tragedija koju nikada neću zaboraviti. Srebrenica je nešto što nikada neću zaboraviti. Ona je dio mene. To je u mojoj krvi.“
Rat u Bosni i Hercegovini počeo je 6. aprila 1992. godine nakon međunarodnog priznanja nezavisne Republike Bosne i Hercegovine. Samo osamnaest dana kasnije Ratko Mladić postavljen je za komandanta Vojske Rs.
Drugog maja njegove snage blokirale su Sarajevo, započevši opsadu koja će trajati gotovo četiri godine i postati najduža opsada jednog grada u modernoj historiji ratovanja.
Jedan od ključnih elemenata Mladićeve strategije bilo je etničko čišćenje. Srebrenica se nalazila na području Rs, a gotovo tri četvrtine stanovništva činili su Bošnjaci. Vojno i političko rukovodstvo bosanskih Srba vjerovalo je da bi zauzimanje Srebrenice i uklanjanje bošnjačkog stanovništva oslabilo mogućnost opstanka bosanske države.
U prvim mjesecima rata uništeno je gotovo 300 bošnjačkih sela u okolini Srebrenice.
U julu 1995. godine snage Vojske Rs opkolile su Srebrenicu, koju su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom. Holandski vojnici iz sastava mirovnih snaga nisu mogli zaustaviti napad.
„Ne bojte se“, govorio je Mladić okupljenim ljudima dok su njegovi vojnici djeci dijelili slatkiše.
Samo nekoliko dana kasnije započeo je masakr. Tokom jedanaest dana sistematski su ubijani bošnjački muškarci i dječaci iz Srebrenice i okolnih sela. Tijela su zakopavana u masovne grobnice po livadama, poljima i šumama.
Do kraja masakra ubijene su 8.372 osobe. Dodatnih 25.000 do 30.000 Bošnjaka, uglavnom žena i djece, bilo je izloženo silovanju, premlaćivanju, mučenju i prisilnom protjerivanju.
Put ka Americi
Dok je genocid bjesnio u Bosni i Hercegovini, Bajraktarevićevi roditelji bili su među desetinama hiljada ljudi koji su pokušavali pobjeći iz opkoljene enklave.
Njegova majka Emina uspjela je izaći iz Srebrenice u konvoju žena i djece koji je krenuo prema teritoriji pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegov otac Elmer bio je među muškarcima koji su kroz šume krenuli na višednevni i izuzetno opasan put prema slobodnoj teritoriji.
„Moj otac je bio jedan od onih koji su prošli Marš smrti“, rekao je Bajraktarević.
Hiljade muškaraca pokušavale su se probiti kroz minska polja, zasjede i artiljerijsku vatru. Mnogi nikada nisu stigli do cilja.
Nakon rata, Elmer i Emina pokušali su izgraditi novi život. Kao i mnogi preživjeli, nosili su duboke ožiljke, ali su bili odlučni da svojoj budućoj djeci pruže priliku kakvu oni nisu imali.
Krajem devedesetih godina emigrirali su u Sjedinjene Američke Države i nastanili se u Viskonsinu, gdje se razvila brojna bosanskohercegovačka zajednica.
Upravo tamo, u gradu Epltonu, 2005. godine rođen je Esmir.
„Moji roditelji su prošli kroz nevjerovatne stvari. Sve što su radili bilo je za mene i moju sestru“, rekao je.
Odrastanje u Americi nije značilo da je zaboravio porijeklo. Naprotiv.
Kod kuće se govorio bosanski jezik. Porodične priče bile su vezane za Srebrenicu. Fotografije izgubljenih članova porodice bile su stalni podsjetnik na ono što se dogodilo.
„Uvijek sam znao ko sam i odakle dolazim“, rekao je Bajraktarević.
Izbor srca
Njegov fudbalski talenat brzo je postao očigledan. Prošao je omladinske selekcije u Sjedinjenim Američkim Državama i ubrzo privukao pažnju stručnjaka.
Kako je napredovao, pojavila se mogućnost da nastupa za reprezentaciju SAD-a.
Međutim, kada je stigao poziv Bosne i Hercegovine, odluka je bila jednostavna.
„Nisam morao dugo razmišljati“, rekao je.
Za njega dres Bosne i Hercegovine nije predstavljao samo sportsku priliku.
Predstavljao je porodicu.
Predstavljao je sjećanje.
Predstavljao je ljude koje nikada nije upoznao.
„Igram za svoju porodicu. Igram za one koji više nisu ovdje“, rekao je.
Njegovi nastupi brzo su ga učinili jednim od miljenika navijača.
A onda je došla ona martovska noć u Zenici.
Jedanaesterac za historiju
Nakon 120 minuta iscrpljujuće borbe protiv Italije, odluka o putniku na Svjetsko prvenstvo pala je nakon izvođenja penala.
Stadion je utihnuo.
Hiljade ljudi zadržalo je dah.
Na drugoj strani stajao je jedan od najboljih golmana svijeta.
Bajraktarević je prišao lopti.
U tom trenutku, kako kaže, pokušavao je ignorisati pritisak.
„Bio sam miran. Znao sam šta želim uraditi“, prisjetio se.
Kada je sudija dao znak, zaletio se i preciznim udarcem poslao loptu u mrežu.
Uslijedila je eksplozija oduševljenja.
Saigrači su potrčali prema njemu.
Tribine su eruptirale.
Bosna i Hercegovina izborila je plasman na Svjetsko prvenstvo.
Za mnoge navijače bio je to samo sportski uspjeh.
Za druge, posebno za preživjele genocida i njihove porodice, taj trenutak imao je mnogo dublje značenje.
„To je bio dokaz da smo još ovdje“, rekao je jedan preživjeli iz Srebrenice za BBC.
Više od fudbala
Tokom Svjetskog prvenstva ime Esmira Bajraktarevića postalo je poznato širom svijeta.
Međutim, njegova priča nastavila je privlačiti pažnju ne samo zbog fudbala nego i zbog simbolike koju nosi.
„Njegov uspjeh pokazuje da se život nastavlja“, rekao je Suljagić.
„Oni koji su planirali genocid željeli su uništiti buduće generacije. Danas gledamo jednog mladića iz te budućnosti kako predstavlja svoju zemlju na najvećoj svjetskoj pozornici.“
Za Bajraktarevića je poruka jednostavna.
On ne želi da ga ljudi posmatraju samo kroz tragediju njegove porodice.
Želi da ga vide kao fudbalera.
Ali i kao dokaz da se, uprkos svemu, može uspjeti.
„Ponosan sam na svoje porijeklo“, rekao je.
„Ponosan sam što predstavljam Bosnu i Hercegovinu. I nadam se da mogu inspirisati drugu djecu da vjeruju u sebe, bez obzira na to odakle dolaze ili kroz šta su njihove porodice prošle.“
Za zemlju koja još uvijek nosi ožiljke rata, to je poruka koja odjekuje daleko izvan granica fudbalskog terena.
(Tekst je objavljen u Orange County Register.)
