Zvalo se silovanje ili nasilje nad ženama, riječ je o zločinu koji ne smije ostati nekažnjen

Piše: Almasa Hadžić

S gnušanjem čitam navode iz ispovjesti glumice Milene Radulović iz Srbije o svemu šta je preživjela u privatnoj školi glume srbijanskog reditelja Miroslava Mike Aleksića.

Taj stari jarac (izvinjavam se jarčevima!) je poznat kao obožavatelj i zaljubljenik u lik i djelo ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, pa mi se u glavi lomi strašna pomisao nije li i on svoju silovateljsku patologiju, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, vikendom „usavršavao“ na nekoj od djevojčica u Podrinju, a kako je to znalo upriličiti Arkanovo beogradsko društvo. 

Ko zna? Možda.

A možda je samo u dokonosti skadarlijskih pijanki slušao priče o silovateljskim podvizima svojih „heroja silovanja“, o tome kako su se devedesetih godina po Bosni  „nauživali“ sedamnaestogodišnjih muslimanki, pa u znak poštovanja prema njima,  nastavio istim putem, samo sada u svojoj zemlji i nad svojim sunarodnjakinjama. 

Senzibiliranost bh. javnosti sa iskustvom glumice Radulović skoro da je stopostotna.

Logično.

Jer, samo zamislite svoju sedamnaestogodišnju kćerku ili unuku u šakama monstruma, za koga ste, koliko do jučer, mislili da će svojom  savršenošću i znanjem pomoći ostvarenju njihovih dječijih snova. Teško i zamisliti.

Ili još gore: zamislite svoju kćerku ili unuku u godinama u kojim je bila Radulović, kako je pred očima rođenog oca, brata, majke, komšije, golu, čejreče dojučerašnji školski drugovi i Arkanovi monstrumi iz Srbije, kako se to 1992. godine masovno činilo po Bosni, a one ih mole da ih ubiju, jer od boli i od srama, jednako, ne mogu da otvore  svoje bezgrješne oči i pogledaju svijet oko sebe.

Bila je, negdje, polovina juna 1992.godine. Dan kakav nikad neću zaboraviti: vedro nebo, sunce ogrijalo, a kiša pada. U selu Međeđa kod Sapne ispred kuće na laktu sela skupio se narod.

Pročulo se da su stigli zarobljenici iz džamije Đulići. Svako čeka nekog svoga.

„Doktorice, možete li odvesti moju kćerku na pregled u Tuzlu. Ona je...“ zagrcnu se suzama krupan Čovjek, zadnjim atomima snage tražeći pomoć za svoje dijete kome dok su bili zarobljeni u džamiji, kao otac, pomoć nije mogao pružiti.

Ruke mu se tresu.

„Gdje vam je kćerka“ tiho pita doktorica ,Tuzlanka  gospodskih manira čije lice odjednom poprimi blijedo sivu boju.

„Tu je negdje“ odgovori Čovjek „krije se od naroda“. A i on se, kaže, krije od naroda.