Piše: Sead Numanović
Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić danas je u Španiji.
Zajedno sa još 50-ak evropskih lidera on će razgovarati o šansama Bosne i Hercegovine da se (do 2030.) priključi Evropskoj uniji.
Samit evropskih lidera koji se održava u formatu Evropske političke zajednice, kreacije predsjednika Francuske Emmanuela Macrona, neformalni je skup na kojem će se razgovarati o velikom proširenju EU i ulasku barem osam novih članica.
Ukrajina, Moldavija, Bosna i Hercegovina, Albanija, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo i Gruzija, ali i Turska, žele ili čekaju /Turska već 40 godina!/ da uđu u prestižni blok bogatih država.
Komšić je, dakle, tu.
Recep Tayyip Erdogan otkazao je svoj dolazak. Formalni razlog je njegovo zdravstveno stanje. Suštinski, to je očekivan potez, obzirom da je u nedjelju sa govornice turskog parlamenta poručio da toj zemlji "EU ne treba" kao i da zvanična Ankara "ne vjeruje" Uniji.
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski do zadnjeg momenta nije potvrdio dolazak u Granadu.
Oni koji su tu i koji bi eventualno još mogli doći, prema protokolu, trebali bi objaviti i zajedničku fotografiju koja će biti napravljena u Alhambri.
Komšića će, naravno, zanimati koliko je EU ozbiljna s pričom da želi primiti nove članice. Ako jeste, kada?! BiH, kao i ostalih pet država zapadnog Balkana ima obećanje EU da će postati članica. Ono je dato prije više od dvije decenije u Solunu.
Danas, i BiH, kao i svi ostali, samo je dalje, a ne bliže ulasku u EU.
Niti su države aspiranti spremne za takav čin, niti je EU stvarno voljna da ih primi.
Agresija Rusije na Ukrajinu jeste duboko promijenila sve.
Proširenje EU sada je jedan od najvećih prioriteta ne samo Unije, već i zapadnih država koje nisu niti hoće, a niti mogu, biti u tom bloku - Sjedinjenih Američkih Država u prvom redu.
U Briselu i glavnim gradovima vodećih država EU užurbano se radi.
Francuska i Njemačka iznijele su detaljan prijedlog promjena koje se moraju desiti da bi se proširenje desilo.
U njemu postoji nekoliko vrlo zanimljivih, ali i izuzetno teških koraka koje EU mora napraviti.
Evropska unija, kao i Bosna i Hercegovina, ima kompliciran sistem odlučivanja. Da prevedemo na bosanski: svaka od članica ima pravo vitalnog nacionalnog interesa i veta za svaku (bitnu) odluku. U BiH su to tri, a u EU čak 27 vitalnih nacionalnih interesa i vetoa. Blokade i vitalni nacionalni interes, dakle, u Briselu se potežu "na dnevnoj bazi".
Sada se želi to promijeniti.
Za pitanja vanjske politike, uključujući i proširenje, odlučuvalo bi se određenom većinom.
Postoji već u EU "kvalificirana većina". To je mehanizam koji kaže da se odluka može donijeti odluku ako za nju glasa 55 posto članica koje imaju 65 posto stanovništva EU. A postoji i "šutnja". Država ili države se ne slažu baš sa odlukom, ali neće glasati protiv.
Berlin i Pariz žele da se to pojednostavi. I žele da onemoguće da u daljem procesu širenja EU nemaju situacije kakve imaju sada i u prošlosti. Da susjedna država ucjenjuje onu koja želi ući u EU.
Slovenija je to radila Hrvatskoj.
Grčka je natjerala Makedoniju da promijeni ime. A sada Bugarska ucjenjuje Sjevernu Makedoniju da u ustav moraju ući i Bugari kao nacionalna manjina, iako bugarski ustav uopće ne poznaje termin "nacionalna manjina", bez obzira na 10 posto turske populacije u toj zemlji.
Njemačko-francuski prijedlog ima i još jedan vrlo zanimljiv, pa i indikativan detalj.
U prijedlogu o (pre)uređenju EU navodi se i da se bloku mogu pridružiti i dijelovi država koje su već u EU ili ulaze u nju, a nisu bili "iz objektivnih razloga" obuhvaćeni tokom pristupanja, ako se stanovništvo tog teritorija na referendumu izjasni da to želi.
Prijedlog je to napravljen zbog Ukrajine, ali i Moldavije, pa i Gruzije (naravno i zbog Kipra!).
U sve te tri države postoji teritorij koji nije ili ne bi mogao biti obuhvaćen proširenjem.
Krim i Donbas, Transnistrija, Sjeverni Kipar, Abhazija i Južna Osetija teritorije su nad kojima ni Kijev, ni Kišnjev, ni Tbilisi a ni Nikozija ne kontroliraju te teritorije. Još uvijek. Ako i kada se to desi, napravljen je mehanizam kako se mogu uključiti u EU.
U Granadi su evropski lideri koji imamu svoje ideje, interese i planove.
Francuska je u proteklih par godina napravila "Kopernikanski obrat", od protivnika daljeg širenja EU do jednog od najgorljivijih zastupnika.
Macron i Scholz žele veću i jaču EU.
Većina evropskih lidera dijeli taj stav.
Ali, đavo je u detaljima i oni baš i nisu detalji.
S jedne strane, EU nije spremna za prijem novih članica. Ni tehnički, a ni politički.
S druge strane, postoji zamor od proširenja među kandidatima.
Chris Patten, nekadašnji komesar EU svojevremeno je dobro ocijenio:
"Oni se pretvaraju da se reformiraju kako bi ušli, a mi se pretvaramo da im vjerujem da provode reforme i da ćemo ih primiti".
