Zašto se Srbija naoružava?

17.02.2021. 08:03

Pitanje vojne neutralnosti, onako kako je to istako trenutni ministar unutrašnjih poslova Srbije, itekako predstavlja opasnost i prijetnju za nas, kao susjedne zemlje.Činjenica je da Srbija ne želi pristupiti NATO savezu zbog toga što ne bi mogla da provede svoje vojno-političke ciljeve.

Razgovarao: Amir Husrep

Dr. Sead Turčalo dekan je Fakulteta političkih nauka.

S njim smo razgovarali o situaciji u regionu, te posebno intenzivnom naoružavanju Srbije.

Maksimiziranje moći

Hrvatska kupuje avione, Srbija kupuje tenkove. U jednom trenutku Srbija želi da kupi i bespilotne letjelice od Turske. Zbog čega dolazi do naoružavanja naših susjeda?

- Pitanje naoružavanja regije koja je prije tri decenije bila u ratu, gdje su vođeni, na kraju krajeva agresivni ratovi, koje je, u najvećoj mjeri, predvodila današnja Srbija nasljednica bivše Jugoslavije, dovodi do nečega gdje se može postaviti pitanje da li Srbija ili Hrvatska (koja je specifična, o kojoj ćemo nešto kasnije reći) žele maskimizirati svoju sigurnost.

To se vrlo često predstavlja javnosti, dakle da se naoružavanje ili usavremenjavanje u pogledu oružja, dešava zbog te maksimizacije sigurnosti države, a sa druge strane, pokušaj Srbije da maksimizira svoju moć.

Kada kažem maksimizira svoju moć, mislim da bude sposobna promijeniti situaciju u regiji.

Imajući u vidu tu njenu historijsku ulogu, očekivano je da susjedi, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, izražavaju neku vrstu sumnje u namjere Srbije ili čak neku vrstu nelagode.

Tu naravno treba postaviti jedan drugi kontekst, budući da mi na temelju Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno člana 4. Aneksa 1b imamo, na neki način definirane kvote za naoružavanje, a to je da je na temelju upravo aneksa B kasnije nastao i Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja potpisan 1996. godine.

On je uveo neke verifikacijske mehanizme, mogućnost inspekcija, odnosno OSCE praktično implementira tu mogućnost inspekcija itd.

On je propisao kvote naoružanja i kada mi pogledamo te kvote niti jedna država koja je dio tog sporazuma (a to su i Srbija i Hrvatska i Crna Gora i BiH) nisu izašle iz tih kvota.

Te kvote su određene čisto u brojevima.

Međutim, ima tu i kvalitativna dimenzija.

Svaka od zemalja može imati devedeset i nešto tenkova, kako je to propisano, a da istovremeno neko ko ima manji broj od toga ima veću oružanu moć zbog savremenijih oruđa.

I to je, otprilike, nešto što se dešava u regiji.

Naravno, Hrvatsku treba promatrati iz neke druge perspektive, budući da je članica Sjeveoatlanskog saveza i očigledno je da će se ona držati sigurno i dalje tog sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja.

Isto tako, Hrvatska će zasigurno raditi na nekoj interabilnosti sa Sjeveroatlanskim savezom, osavremenivanjem oružja.

Treba kazati da je Hrvatska država koja je obavezna da, kao i sve druge članice, nekad dostigne ulaganja od 2 posto GDP-a u odbranu.

Mi u Bosni i Hercegovini imamo stuaciju gdje godinama imamo zalađen budžet za Ministarstvo odbrane za Oružane snage, što utiče i na bilo kakav pokušaj osavremenjivanja tehnološkog, ili bilo kojeg drugog aspekta Oružanih snaga.

Uglavnom ovisimo o nekoj vrsti donacija nekih prijateljskih zemalja i naravno tu je taj prostor koji bi se trebao otvoriti.

Pregledom odbrane koje je usvojilo Predsjedništvo, koji je trebao biti aktiviran nakon što je program reformi usvojen na Predsjedništvu i koji je, konsekventno tome, trebao dovesti i do budžetskih promjena, početka nekih promjena i nažalost do toga nije došlo.

To je nešto što je bukvalno nužno da bi mi mogli pratiti neke, koliko toliko, savremene trendove koji su potrebni, materijalno i tehnički, za Oružane snage i da ih drži na nekom nivou koji im omogućava da ispunjavaju svoju misiju koja im je propisana.

Neutralnost je skupa igračka

Ulaganje u naoružavanje odbrane, kako to mediji vole istaći, ne može da ne prođe bez velike zaintresiranosti medija. Da li je to samo jedan od medijskih nastupa Aleksandra Vučića, koji iza sebe i cjelokupne naivnosti krije nešto veće? Ko u ovom trenutku može napasti Srbiju pa je njoj potrebno to oružje da se odbrani?

- Pitanje povezivanja tog, medijskog spektakla i kupovine oružja i naoružavanja je nešto što je suštinski očekivano.

Vidite, ako živite u državi koja ima relativno nizak životni standard i državi koja ne ispunjava neke ključne elemente koje bi trebala ispunjavati, a to je vladavinu prava i garantiranje određenog stepena bagostanja, onda vi za kupovinu oružja morate pronaći neku vrstu opravdanja, morate to predstaviti ili prodati medijski onima koji za čiji novac to kupujete, a to su poreski obveznici.

Tako da ta kupovina i njeno medijsko takoreći predstavljanje ili prodavanje je nešto što je suštinski očekivano.

Ono što ste isto tako postavili kao dobro pitanje jeste zapravo ko može ugroziti Srbiju, ili ko pretendira na njenu suverenost, da bi se morala braniti?

Ta hipoteza bi trebala biti promatrana u skladu sa statusom vojne neutralnosti Srbije.

Svjesni smo mi da vojna neutralnost može biti skupa igračka.

Zemlje obično ulaze u neke oblike saveza radi lakšeg ostvarivanja vlastitih i zajedničkih, savezničkih interesa.

Tako je sa Sjevernoatlanskim savezom.

Interpretiranje tog naoružanja, kao naoružanja svih Srba je problem.

Ako se okrenemo historiji jasno je da je nerelana i zlonamjerna srbijanska politika napravila od Srbije dežurnog negativca na Balkanu.

Besmisao političkih partija

Ovih dana Srbiju obilježava jedna od najvećih kriminalnih afera, u kojoj je prema medijskim natpisima, umiješan i sam politički vrh. Niko ne spori da je Srbija akter događaja na Balkanu i treba da bude uključena u sve procese onoliko koliko je to potrebno. Ipak, za početak je dužna da u svom političkom diskursu omogući neki novi vid djelovanja. Šta je sa opozicijom u Srbiji? Kakve su njene šanse i afiniteti da bude ključ promjena?

- Srbija je u posljednjih par godina obesmisllilla instituciju političke partije

Na posljednjim izborima imali su situaciju da se iz liste koja je pobijedila uopće nije moglo vidjeti o kojoj se političkoj partiji radi jer je bio naziv Aleksandar Vučić-za našu djecu.

Ime predsjednika Srbije povezano sa praktično motom izbora i on je dobio apsolutnu većinu u parlamentu, što je na neki način obesmislilo političku partiju kao neku formu organiziranja.

S druge strane, ono što imamo već u većini opozicije, koja ima neke izglede da postane parlamentarna, imamo zapravo jedno natjecanje da budu 'desnije' od Srpske napredne stranke.

Tu se ne radi o nekom progresivnom kretanju, jer imamo ljude koji su praktično ultra desničari.

Ima tu i izuzetaka, ali oni nemaju suštinski kapacitet da budu parlamentarni, niti vladaju Srbijom jer nemaju dakle adekvatno biračko tijelo.

Srbijansku opoziciju čine oni koji su, ili tokom devedesetih godina, ili kasnije slijedili neku vrstu regionalne politike koja nije gledala na našu zemlju kao na ravnopravnog susjeda.

Ista ta opozicija nije osudila ratna i genocidna dešavanja iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

Dakle, nismo doživjeli tu vrstu katarze, unutar tih političkih opcija, koje bi se mogle ponuditi kao alternativa.

Zapravo imamo iste obrasce političkog ponašanja i djelovanja kakvo imamo trenutno.

Manji bh. entitet, Republika Srpska se konstantno povezuje sa Srbijom. Prvenstveno, to je povezivanje krenulo na nekom kulturnom nivou. Danas imamo pomoć Srbije, to se može na nekoliko raznih načina iskomentirati, u vakcinama protiv koronavirusa koje Srbija ustupa građanima, odnosno ljekarima iz RS-a. Zbog sitaucije koju je izazvao koronavirus svaka pomoć je dobrodošla. Ali hipotetički govoreći, da li je moguće očekivati i neku vrste vojne pomoći entitetu RS ako Srbija procjeni da je to prijeko potrebno?

- Dejtonskim mirovnim sporazumom je, ostavljena ta mogućnost da se grade te neke specijalne paralelne veze.

To isto pokazuje da se nije prepoznala ta mogućnost da se te specijalne paralelne veze koriste na način koji će zapravo biti neka vrsta tihog odvajanja u nekom obrazovnom, kulturnom polju entiteta od države.

I to smo, protekih godina mogli pratiti kako se dešava od ujednačavanja nastavnih planova i programa, rada u različitm poljima i naravno jedne potrebe Srbije da se nametne, a onda bude i prihvaćena od entiteta RS, kao neka vrsta matice kojoj je taj prostor potreban da bi u određenim trenucima, kada bude imala svoje neke vanjske pritiske, pogotovo kada se radi o konačnom rješavanju pitanja Kosova, mogla tu lopticu prebaciti na bosanskohervegovačko tlo, uspostaviti ili napraviti neku vrstu tenzija, a onda se redovno predsjednik susjedne Srbije pojavljivao tu kao neka vrsta medijatora.

Time se šalje slika prema zapadnoj diviziji Međunarodne zajednice da stabilnost regije nije moguća bez Srbije, odnosno da je Srbija u stanju uvijek destabilizirati regiju, odnosno u prvom redu, destabilizirati BiH i to je nešto što suštinski služi kao neka vrstom igračke.

Nadam se da će pitanje ostati samo hipotetički i da nećemo ni u nekom lošem snu trebati tražiti odgovor na njega jer je to direktan udar na teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

Ponašanje Kine

Da li međunaronda zajednica može na neki način prisiliti Srbiju da prestane igrati svoje dvostruke ili trostruke vanjske politike i da jasno stavi do znanja da je vrijeme za odluku kojem dijelu, istočnom ili zapadnom, želi da se priključi?

- Po pitanju naoružavanja nisam vidio neki jasan stav koji je međunarodna zajednica na neki način iznijela.

Mislim da su njeni stavovi sadržani u toj činjenici da neki od organizacija, međunarodnih organizacija upravo učestvuju u tom procesu i nadgledanja i implementiranja ovih verifikacionih mehanizama što se tiče sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja.

U pogedu te neke vrste utjecaja, i oblikovanja vanjske politike država regije, možemo reći od 2006. godine, nemamo samo tu jednu kategoriju koju ja onako kolkvijalno nazivam zapadna.

Mi itekako od 2006. Imamo rastući utjecaj Rusije, onda u posljednjih nekoliko godina tu se pojavljuje Kina koju mi prilično zanemarujemo zbog drugačije filozofije kojom Kina nastupa.

Kod Kine nema agresivnog nastupa već se kreditiraju infrastrukturni projekti, stvaraju se finansijske obaveze države prema Kini.

Onog trenutka kada država nije, na bilo koji način u stanju da vraća kredit Kina istovremeno može preuzeti infrastrukturu koju je kreditirala. kroz ugovore koji se potpisuju Kina ne može ništa izgubiti jer je država garant tih kredita, onda ako je država kojoj daje kredite istovremeno može preuzeti infrastrukturu.

Takav je primjer sa cnogorskim autoputem koji je finansiran od strane kineskih kreditora. Danas, kada je taj autoput završen postavlja se pitanje njegove nophodnosti i dovode se pod lupu prenapuhana cijena tog projekta.

Kina u tom slučaju ne može izgubiti ništa jer je država garant.

Sa druge strane, Ruska Federacija je iskoristia od 2006. taj jedan prostor koji je nastao povlačenjem jedne vrste zapadne divizije i stvaranje jednog tog vakuuma i upravo te, da kažemo, zapadnoevropske zemlje zajedno sa SAD nisu bile skroz načisto šta da rade sa regijom.

Taj vakum je nastao izbjegavanjem ključnih pitanja počevši od BiH, uredom visokog predstavnika, pitanja Kosova.

Znamo da su SAD kao i ključne zapadnoevropske zemlje priznale Kosovo, ali prema Srbiji nikad nije urađena ta vrsta pritiska pa da i Srbija prizna Kosovo.

Sve je to stvaralo jedan prostor za Rusku Federaciju da na prostoru Balkana krene koristiti svoje mehanizme utjecaja.

Neki to zove hibridno ratovanje, ja bih rekao da je Rusija razvila jedne ozbiljne mehanizme meke moći, to jeste stvaranje određenih medijskih slika i o EU i o NATO savezu i svim onim ogranizacijama kojima zemlje regije, izuzimajući Srbiju kada se radi o NATO-u imaju aspiraciju da se pridruže.

Rusija je odlično iskoristila ovaj momentum koji je bio vezan i za Covid gdje se EU na neki način u nekim ključnim treucima pokazala kao neko ko ne može biti vođa i predstavila kao ključnog igrača u regiji.

Krenimo od zabrane izvoza medicinske zaštitne opreme pa gdje se onda opet pojavia i Rusija i Kina kao neko ko misli na balkansku regiju, te donira opremu i slično.

Sada je aktuelno ovo pitanje nabavke vakcina preko mehanizama EU, gdje su evropski lideri opet zakazali.

Rusija i to dobro koristi i lagano prikljupa emocinalne poene. Sve je to popraćeno i medijskim prezentacijama kojim se dovode u pitanje oni koji su bili proevropski.

Uspjesi namjenske industrije

Gdje je u cijeloj priči Bosna i Hercegovina? Koliko se mi ustvari pitamo sami za svoju sudbinu. Obično je to pitanje sudbinu, bar po narativa, predstavljeno kao da se pita međunarodna zajednica a mi smo samo neki posmatrači koji ce postupati po naređenjima? Koliko BiH može uraditi na procesu ospobljavanja svojih vojnih kapaciteta, namjenske industrije i slično?

- Pitanje osposbljavanja nekih dodatnih oružanih sposobnosti kada se govori o oružanim snagama je ograničeno činjenicom da je budžet za Ministarstvo odbrane zaleđen.

U Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ne postoji, i mislim da nije moguć konsenzus po tom pitanju. Manji bosanskohercegovački entitet i političke partije koje dolaze iz tog entite kao partije - predstavnici najvećeg broja glasača ne žele da izađemo iz te nezahvale situacije koja je takva kakva jeste.

Apsolutna većina tog odobrenog budžeta koji imaju Oružane snage Bosne i Hercegovine se troši na plaće i neke vidove redovnog održavanja.

U tom segmentu nemamo prostora za neke nove nabavke.

Namjenska industrija je nešto što se u proteklim godinama jako razvijalo i pokazali smo da imamo znanje da se čak razvijaju i neke orginalne ideje u pogledu oružja.

Međutim ta namjenska industrija nema nikakve veze sa Oružanim snagama jer se i to oružje mora kupiti što nije moguće zbog budžetskih ograničenja.

Namjenska industrija treba biti prepoznata kao posebna grana koja može pomoći da napravimo trgovinski disbalans.

Jaka namjenska industrija, koja je dosta razvijenija na području Federacije Bosne i Hercegovine, također šalje jednu sliku i poruku da naša zemlja ima bar neki vid obrambenog mehanizma i kapaciteta.

To je simbolička poruka, ali ima jako veliku važnost.

Na kojem dijelu puta prema NATO savezu se nalazi Bosna i Hercegovina? Bilo je dosta priče i prašine oko slanja godišnjeg akcionog plana, tzv. APN-a. Hoćemo li ulaskom u NATO savez riješiti pitanje sigurnosti?

- Pitanje pristupanja NATO savezu treba promatrati na način na koji se obično kod nas ne promatra.

Mi o NATO-u govorimo u političkoj dnevnoj raspravi na način da kada onog trenutka mi kažemo da želimo u NATO, to će se odmah sutra desiti.

Zbog toga se vrlo često raspravlja samo na emotivnom nivou, bez ikakvog razmišljanja.

Suštinski mi trebamo biti svjesni da Sjeverno-atlanski savez nikad neće primiti državu u svoje članstvu koja je duboko polarizirana.

Svaka zemlja članica ovog saveza, pa tako i mi, treba biti sposobna da podrži odluke koje se donose konsenzusom.

Mi nemamo mogućnost da unutar države podržimo te neke odluke i teško je očekivati da NATO pakt prije rješavanja toga, primi Bosnu i Hercegovinu kao svoju članicu.

Druge države članice nemaju takvu vrstu spremnosti da prime državu gdje oni moraju sređivati stanje i unutar same članice.

To je proces koji će trajati.

Ono što uvijek ističem, kada se radi o vanjskoj politici, jeste to je da je ona uvijek geografična.

Geografična je na nači da mi u nekom momentu htjeli to ili ne, počinjemo razumijevati gdje se nalaze zemlje iz našeg najbližeg okruženja.

Kasnije to razumijevanje prerasta na neko šire okruženje.

Kada to budemo razumijevali doći ćemo do zaključka da su zemlje iz našeg bližeg ili daljeg okruženja članice Sjeverno-atlanskog saveza i žele biti dio tog saveza, ako to već nisu.

Osim Srbija koja je u vanjskoj politici neutralna.

Slijedom toga, u konačnici će to opredijeliti našu vanjsku politiku.

To može biti jedan dug i težak proces, ali će on oblikovati našu vanjsku politiku i svrstati nas u red zapadnih zemalja.

Dominacija loših vijesti

Kakva su Vaša predviđanja o evropskom putu, na kojem se, bar na papiru zalažu svi politički subjekti? Mogu li ta predviđanja biti pozitivna, bar u onom segmentu jer naša javnost pati od isticanja negativiteta?

-Kada pratimo šta su najčitanije vijesti vidimo da su to vijesti koje imaju neki vid negativiteta ili su to direktne negativne poruke.

To donekle, možemo opravdati činjenicom da su ljudi iscrpljeni od čekanja da situacija odgovara onome što oni žele.

Dodatna dimenzija koja nam otežava da pronađemo te pozitivne poruke a koju moram spomenuti jeste zanemarivanje pozitivnih koraka.

Mi ovdje i najobičnija pitanja posmatramo kroz tu neku geopolitičku sliku globalnih odnosa.

Zbog toga dolazi da vrlo često zanemarimo lokalne zajednice gdje sa taj napredak dešava.

Taj napredak se ogleda u nekom inudstrijskom razvoju, kao i uspješnim pričama pojedinaca.

To je apsolutno ostavljeno po strani.

Ranije sam spomenuo i namjensku industrija koja nam se predstavlja kao prijetnja državi u kojoj živimo dok se brojke o izvozu koji ostvaruje ovaj vid industrije, rekao bih, namjerno zanemaruju.

Vidljiv je taj efekat da svaku lokalnu pozitivnu priču zasjenimo sa nekom globalnim odnosima političkih aktera.

Isti je narativ i o priči o OS BiH, gdje se uvijek spominju loši uslovi koji su uzrokovani budžetom, dok se učestvovanje OS BiH u mirovnim misijama gdje smo pokazali da imamo odgovornosti i da smo spremni da je prihvatimo, kao i da možemo biti garant mira, namjerno guraju na margine javnog diskursa.

Podijelite:

Facebook X / Twitter