Trideset godina nakon genocida, diplomate i naučnici kojima su Bošnjaci vjerovali otkrili su ono što su uvijek i smatrali: da je muslimanska demokratija u Evropi problem kojim treba upravljati, a ne pravo koje treba braniti.
Postoji posebna vrsta rane, koja ne dolazi od neprijatelja, već od osobe koja je tvrdila da je tvoj prijatelj.
Bošnjaci dobro poznaju tu ranu. Tokom 1990-ih, dok su srpske snage opsjedale Sarajevo, komadale zemlju po etničkim linijama i naposljetku ubile više od 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici, govorilo im se da vjeruju međunarodnoj zajednici. Da vjeruju diplomatama. Da vjeruju mirovnim pregovaračima. Da vjeruju naučnicima na američkim univerzitetima koji su proveli karijere proučavajući region i koji su se predstavljali kao prijatelji u hodnicima moći. Uvjeravali su ih da su to ljudi koji ih razumiju.
Sada je jedan od najistaknutijih među njima, s neobičnom iskrenošću, rekao ono što su mnogi Bošnjaci odavno sumnjali da ti ljudi zapravo misle.
Izjava koja se ne može zaboraviti
Daniel P. Serwer nije marginalna figura. Bivši američki diplomat koji je služio kao ministar-savjetnik u State Departmentu, imao je direktnu ulogu u pregovorima oko Dejtonskog mirovnog sporazuma. U kasnijim godinama postao je profesor na Johns Hopkins School of Advanced International Studies. Njegova karijera izgrađena je na tvrdnji o stručnosti, autoritetu i – barem implicitno – brizi za opstanak Bosne.
Njegova nedavna izjava, dakle, nije bila komentar autsajdera:
"Mi Amerikanci govorimo da smo za multietničku Bosnu i Hercegovinu, ali isto tako govorimo da želimo izbjeći formiranje reducirane islamske Bosne koja bi mogla postati platforma za terorizam. To ostaje legitimna briga. Takva Bosna bila bi prijetnja i Hrvatskoj i Srbiji. Tokom rata, razlog zašto je Tuđman pristao na Federaciju i konfederaciju s Hrvatskom – koja se nikada nije ostvarila – bio je taj što nije htio vidjeti formiranje te reducirane islamističke Bosne, dok Milošević nije ozbiljno shvatao tu prijetnju. Tuđman je bio dovoljno pametan da ne želi islamsku republiku na svom pragu."
Pročitajte dvaput. Čovjek koji je pomagao oblikovati poslijeratno uređenje u Bosni objašnjava da je jedan od njegovih temeljnih obrazloženja bio sprječavanje Bošnjaka – naroda koji je upravo bio podvrgnut genocidu – da imaju puni demokratski suverenitet nad vlastitom zemljom, jer se većinska muslimanska demokratija u Evropi smatrala sigurnosnim rizikom. I tu logiku naziva "pametnom."
Ovo nije marginalni stav. To je, kaže Serwer eksplicitno, ono što smo "mi Amerikanci" vjerovali. Prošlo ili sadašnje vrijeme? Ambivalentnost je upravo poenta.
Neizgovorena Islamofobija
Ono što Serwerovu izjavu čini toliko značajnom nije samo njen sadržaj, već njen izvor. Ovo nije Milorad Dodik, lider bosanskih Srba koji desetljećima naziva Bošnjake terorističkom prijetnjom i "konvertitima" kako bi delegitimirao njihov etnički identitet. Ovo nije Marine Le Pen, niti Viktor Orbán, koji je eksplicitno tretirao Bošnjake kao "sigurnosno pitanje" i čiji se svjetonazor, kako su analitičari RUSI-ja primijetili, podudara s logikom "Velike Zamjene" Ratka Mladića – idejom da su Bošnjaci, muslimani, vodili demografski rat protiv kršćanske Evrope.
Ovo je liberalni američki diplomat-naučnik na jednoj od najprestižnijih svjetskih institucija vanjske politike. I njegov argument je strukturno identičan njihovom.
Serwer bi vjerovatno prigovorio toj karakterizaciji. Vjerovatno bi ispravno primijetio da je kritizirao srpski nacionalizam, protivio se negiranju genocida i podržavao put Bosne ka EU. Primijetio bi da opisuje historijsku stvarnost – da je strah od islamizma bio stvarno dio diplomatskog proračuna devedesetih – a ne da ga odobrava.
Ali opisivanje predrasude kao "legitimne brige", istovremeno karakterizirajući Franju Tuđmana – hrvatskog predsjednika čije je snage Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju MKSJ osudio za zločine protiv čovječnosti počinjene nad Bošnjacima i učešće u oružanoj agresiji na Bosnu – kao "pametnog" zbog dijeljenja te predrasude, nije neutralan historijski opis. To je validacija.
Arhitektura suzbijanja
