Jedino što Bošnjak u startu „prepozna“ jeste da mu je za vlastitu nesreću uvijek kriv Bošnjak, bilo da mu je brat, rođak, komšija, politički predstavnik ili, čak predsjednik države, a nikako onaj koji ga ubija, hapsi, progoni, laže i vara i na pravdi Boga trpa u zatvor.
Piše: Almasa Hadžić
Dok Bošnjaci prepoznaju neprijatelja i odluče da mu se suprostave, istorija je pokazala, protekne dovoljno vremena da u vlastitoj zemlji, jal' jednom, jal' dva puta budu klani i protjerivani.
Malo je onih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini kojima su se očevi, djedovi, pradjedovi sahranjivali u mjestima u kojim su rođeni, jer su ih progoni i klanja redovno gonili s jednog na drugi kraj države ili pak u bijeli svijet, a čemu i danas svjedočimo.
Jedino što Bošnjak u startu „prepozna“ jeste da mu je za vlastitu nesreću uvijek kriv Bošnjak, bilo da mu je brat, rođak, komšija, politički predstavnik ili, čak predsjednik države, a nikako onaj koji ga ubija, hapsi, progoni, laže i vara i na pravdi Boga trpa u zatvor.
Tako ovih dana Bošnjaci horski blagosiljaju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića zbog njegove „velikodušnosti“ da iz svojih kazamata pusti, odnosno, njihovoj državi „pokloni“ na Božijoj pravdi uhapšene Huseina Mujanovića, Osmana Osmanovića i Edina Vranja, te da Tužilaštvu BiH ustupi 26 predmeta protiv državljana BiH, optuženih za navodne ratne zločine počinjene nad Srbima u BiH.
Baš kao da su Mujanović, Osmanović i Vranj paketi humanitarne pomoći pa ih, eto, Srbija, uz kamere i fotoobjektive (kao onomad vakcine!) poklanja najprije, glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić,
a da bi ih ona, kasnije „uručila“ državi Bosni i Hercegovini i tako se referirala kao sposobna, mudra “zastupnica i braniteljica“ pravde i zakona.
Husein Mujanović, Osman Osmanović i Edin Vranj, uhapšeni su upravo u mandatu tužiteljice Gordane Tadić i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.
Vučić hapsio, Tadić šutjela!
Riječ je, ustvari, o mandatima u kojim su Srbija i njen predsjednik svom snagom puhali i još uvijek pušu u fašistička krila Milorada Dodika koji je krenuo u rasturanje države Bosne i Hercegovine, a tužiteljica Tadić nije činila ništa, niti još uvijek čini, kako bi ovlastima koje joj zakon daje, zaustavila i jednog i drugog.
Posebno ovog drugog.
Bošnjaci, trenutno, dok slave „merhametluk“ Aleksandra Vučića, uz časne izuzetke pojedinaca iz intelektualne zajednice, te pojedinih svojih političkih predstavnik, u najvećem broju, šute na sva poniženja koja im, pod Vučićevom kapom, priređuje Milorad Dodik.
Dižu glas za prava pasa i mačaka, protiv diskriminacije svojih LGBT prijatelja (i neka dižu!) ali uporno šute na zločinački pohod Milorada Dodika na njihovu državu.
Iako šapatom propituju „hoće li biti rata“, za ono što im Dodik radi, a Vučić na to šuti, većina ih je, još uvijek, spremna okriviti nekog od predstavnika svog naroda, počev od mjesne zajednice do samog državnog vrha.
Osim rijetkih medija, većina ih šuti i na podlost tužiteljice Tadić koja se, kako je sjela u fotelju glavne tužiteljice, svako malo skloni iza tužilačke neovisnosti, čekajući upute svojih političkih mecena za hapšenje novih Bošnjaka, mahom onih na visokim funkcijama u zemlji,
njihovih ratnih komandanata itd.
Bošnjaci nisu kukavice.
Pokazali su to i u posljednjoj agresiji na BiH.
Pitanje je onda zašto ne dižu glas protiv katila države u kojoj žive?
