Govoriti istinu oduvijek je bilo teško pa čak, ovisno o okolnostima i po život opasno. Ne trebamo zato čitati Foucaulta niti je nužno da znamo išta o parhesiji, toj antičkoj figuri govora, hrabroj riječi koja vlasti i moći u lice zbori istinu. Bit će dovoljno znati da je svaka pobuna potlačenih u historiji za moćnike oduvijek bila razlogom da ih se naziva barbarima, divljacima, nepoćudnima, teroristima. Od pobune robova do revolucionarnih prevrata pa sve do 2023. godine, ta slika je ostala ista. Naravno, pobrojani epiteti oduvijek su bili privilegija vladajućih moćnika koji odlučuju o tome tko je i kada divljak, barbarin, nepoćudan, terorista. Kada je Nelson Mandela predvodio borbu protiv aparthejda u Južnoj Africi vlade Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država nazivali su njega i njegovu partiju Afričkog Nacionalnog Kongresa (ANC) teroristima. Aparthejd je kao sistem vladavine ukinut tek 1991. godine. Dvije godine kasnije, terorista Mandela je u cinizmu svojstvenom Zapadu nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Nobelovom nagradom za mir 1994. nagrađeni su i Yasser Arafat, tada vođa palestinskog (sekularnog) PLO-a, Yitzhak Rabin tadašnji premijer Izraela kojeg je prema mišljenju mnogih 1995. ubila izraelska unutarnja služba Shin Bet, te njegov nasljednik u premijerskoj stolici Shimon Peres. Sjećam se da sam tada kao mala djevojčica prvi put ako ne čula onda sasvim sigurno postala svjesna tih imena i onoga što ću mnogo godina kasnije kroz obrazovanje upoznati kao to što jeste.
Moj pokojni dedo Tadija u jeku našeg jada je bio, kako me moje dječje pamćenje služi, presretan i optimističan, dobroćudno, kakav je bio, vjerujući da će se problem na relaciji Izrael-Palestina riješiti. Do tog rješenja nije došlo ponajprije jer Izrael nikada i to treba ponoviti, nikada nije imao stvarnu namjeru implementirati sporazum iz Osla, a ne kako se to često u medijima spominje jer „Arafat i Palestinci nikada nisu propustili priliku da propuste priliku“1. Sporazumom u Oslu, čiji je prvi dio potpisan 1993. a drugi 1995. godine, Palestinci su priznali državu Izrael, dok država Izrael nije priznala Palestinu, osim nominalnog priznanja da Palestinsko Vijeće ima pravo na ovlasti na Zapadnoj obali, u Gazi i dijelovima Jeruzalema. Palestinci zauzvrat nisu dobili ništa, osim još tlačenja, otimačine zemlje, protjerivanja i ubijanja stanovništva. U međuvremenu je 1994. započela gradnja zida koji Gazu dijeli od Izraela, i to je, sasvim sigurno, ono što Palestinci jesu dobili sporazumom iz Osla2. I tek je nakon tog fijaska, nakon dakle više od tri decenije sekularne borbe, Hamas, organizacija koju su stvarala Muslimanska braća, potpomognut i naporima SAD-a i Izraela kako bi se sekularni PLO tj. Fatah potkopao i oslabio, počeo svoj politički put. Pri tome treba imati na umu da su Zapadne zemlje decenijama na Bliskom istoku otvoreno podržavale i podržavaju islamski fundamentalizam i đihadiste upravo kao egzekutore svoje politike držanja regije pod kontrolom, a što je u praksi značilo doslovnu likvidaciju kako nasserista i nacionalista, tako i socijalista, i komunista. U tome su im bili korisni i Saddam Hussein i Assad mlađi i njegov otac, sve dok eto više nisu; al-Qaeda je mutantski potomak ove i ovakve politike.
U tom i takvom kontekstu je Hamas počeo svoju kampanju i polagano se počeo penjati na političkoj ljestvici među palestinskim narodom. Danas je Hamas, koji naravno na izborima 2006. nije izabran plebiscitarno, legalna i legalno izabrana politička partija koja posjeduje legitimitet. Sviđalo se to nama ili ne, to je činjenica. Uzroke rasta Hamasa moramo dakle tražiti ponajprije u propalim pregovorima u Oslu koji su PLO tj. današnji Fatah ostavili poniženima, kao i činjenici da je PLO izdao vlastite principe svejedno uzimajući ogromne novce od Zapada, servilan prema Izraelu bez ikakve premije, održavajući klasne pozicije na mjestu, a Palestince od tada u sve većem jadu, bijedi i blokadi. Od 2006. nisu održani izbori za palestinske vlasti, dijelom zbog unutarnjeg raskola a dijelom i zato što to ne dopuštaju velike sile. Stoga u tom i takvom kontekstu, a posebno od potpune blokade Gaze 2007. treba tražiti uzroke rasta Hamasa. Baš kako ne možemo kazati da treba raspustiti narod i izabrati drugi, jer po istoj logici je izabran i ekstremno desni premijer Izraela Benjamin Netanyahu čija retorika i djela, baš kao i njegovih ministara, nisu bolji od Hamasovih. Borbu za vlastitu demokraciju mogu i moraju voditi sâmi Palestinci.
Ta borba međutim nije moguća u uvjetima u kojima se Palestina sada nalazi. Okupirana, podijeljena i politički i geografski, ispresijecana izraelskim zidovima i punktovima. Umjesto osude, bolje bi bilo pokušati razumjeti zašto i kako je tek! od 2006. Hamas preuzeo kontrolu u Gazi, logoru na otvorenom u kojem stasava već četvrta generacija koja je ne samo zatvorena i kojoj se broji unos svake kalorije, nego im se mjeri količina vode, lijekova i hrane koja ulazi u logor, što je bio slučaj i ranije, a od gotovo totalne blokade od 2007. stanje se samo pogoršavalo. Umjesto bespogovorne osude terora čiji je jedini cilj svrstavanje uz bok kolonijalnom režimu i njegovim imperijalističkim podržavateljima, zapitala bih se: kakav izbor imaju ljudi u getu u kojem je više od 50% nezaposlenih, u kojem pothranjenost stanovništva – od kojeg polovinu čine djeca – iznosi 80%3, i u kojem gotovo 100% djece pati od depresije? Nisam od onih koji će osuđivati ljude koje je dopala mnogo gora sreća od moje i koji se bore protiv neusporedivo moćnijeg, iznimno nasilnog i brutalnog kolonijalnog režima. Palestinci kako su utvrdila i istraživanja, čak! i međunarodnih organizacija za ljudska prava, žive pod aparthejdom i tretira ih se kao niža bića. Umjesto svih onih koji su pohitili ovih dana da najprije viknu, sve dakako prema Befehlu, da osuđuju Hamas, osobno se ne bih stavljala u poziciju suca budući da je život pod kolonijalnom okupacijom nešto što mi je nepoznato i ne znam kako bih reagirala da ni ja ni moja majka ni baka nikada nismo vidjele slobodna neba. Treba dakle razumjeti jer nemamo pravo ljudima koji žive u nepojmljivoj mizeriji, na nišanu i pod nadzorom govoriti kako bi se trebali boriti za svoje samoodređenje i pravo na postojanje.
Ukoliko ne olakšavamo borbu protiv tlačitelja, postavlja se pitanje zašto bi nas Palestinci trebali čuti i slušati? Quid bonum? Sekularni arapski otpor, koji još uvijek postoji unatoč decenijama pokušaja da ih se eliminira, što politički što fizički, ovdje se ne treba libiti i to reći, mnogo je više humanistički od današnje humanitarističke ljevice na Zapadu (časti iznimkama): oni naime razlikuju one među nama koji tu borbu olakšavaju i one koji ju otežavaju, dok obrnuto ne vrijedi. Samo bezrezervna podrška u borbi protiv okupacije i generalno protiv upliva stranih sila, koje i njima baš kao i nama zagorčavaju život, znači pravo koloniziranih i potlačenih da se odupru i odupiru. Samo to može za sve nas skupa otvoriti kritički dijalog o strategiji tog otpora. Solidaronost i internacionalizam nekada su na ljevici značile upravo to, prije nego li je ljevica velikim dijelom postala glasnogovornik humanitarnog imperijalizma i etičkog bombardiranja. Ovdje treba podsjetiti na činjenicu da se Izraelu uvijek tepa da je jedina demokracija na Bliskom istoku. Izrael je u stvarnosti ono što političke znanosti nazivaju hibridni režim. Formalno je demokracija jer se održavaju izbori, u stvarnosti međutim nije demokracija budući da je i dalje definiran cionističkim principima i razumijeva se isključivo kao država „jevrejskog naroda“. Jedno isključuje drugo. Otud i problemi koje su prepoznali i mnogi Izraelci.
Ovakva postavka proizlazi iz same činjenice da je Izrael, riječima velikog francuskog historičara, komuniste i Jevreja, Maxima Rodinsona „kolonijalna i naseljenička država“4. Rodinson se ne libi kazati daje Izrael danas i nacionalna činjenica. Država Izrael historiju kolonijalizma i naseljeničke otimačine i pljačke mora ili riješiti demokratski (što je teško zamislivo) ili će pak taj projekt završiti tamo gdje kolonijalna logika vodi: u daljnjem iseljenju, izbacivanju, pogromima i konačnom genocidu palestinskog naroda; kao da je ovo do danas bilo malo i nedovoljno. Primjera u historiji je i previše da ne bismo vidjeli kamo i ovaj vodi. Logika svake kolonijalne države je ista: ukoliko ne dođe do demokratskog zaokreta ka društvu u kojem će Jevreji i Palestinci imati jednaka prava, izbor je, kako je uostalom Palestincima poručio izraelski ministar financija Bezazel Smotrich dobrovoljno preseljenje, nasilno „humano“ preseljenje, ili pak pogromi, ubijanje i genocid. Treće nema5. Naravno, slažući se sa Rodinsonom ovdje vrijedi podsjetiti na nekoliko važnih momenata kako bismo smogli snage da kažemo da nasilje nije počelo 7. oktobra 2023. niti je počelo sa Netanyahuom i Hamasom, niti će, ako i kada oni odu ili budu poraženi, nestati.
