Pišu: Leon Hartwell, Hamza Karčič
i Josephine Mintel
Dok je ruska invazija na Ukrajinu
vratila Balkan na Zapadni radar, transatlantska malaksalost da se bavi sigurnosnim
pitanjima u Bosni i Hercegovini ponovo prijeti miru u zemlji. Upozorenje
visokog predstavnika Christiana Schmidta s kraja 2021. godine još uvijek se
nazire: “Izgledi za dalju podjelu i sukob [u Bosni i Hercegovini] su vrlo
stvarni.”
Jedan značajan razvoj događaja je
razlog za zabrinutost: potencijalna secesija entiteta Republike Srpske u kojem dominiraju
Srbi. Srpski član tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik
izazvao je spekulacije da bi se Republika Srpska mogla otcijepiti kada je organizirao
prekid veza sa centraliziranim vojnim, pravosudnim i poreskim sistemom.
Kontrola ove tri institucije od strane centralne vlade je od suštinskog značaja
za svaku funkcionalnu demokratiju. Budući da Bosna i Hercegovina ima dva
“entiteta”, Federaciju i Republiku Srpsku, povlačenje Republike Srpske iz
glavnih institucija signaliziralo bi raspad zemlje.
Dodik je nedavno najavio da će
povlačenje biti odloženo za još šest mjeseci, navodno zbog “međunarodne
političke i sigurnosne situacije” u Ukrajini. Čitajući između redova, Dodik se
čini opreznim u pogledu svog sljedećeg poteza jer se jedan od njegovih
pokrovitelja - Kremlj - suočava sa velikim sankcijama i drugim nepredviđenim
poteškoćama zbog svog ničim izazvanog napada na Ukrajinu. Osim toga, Aleksandar
Vučić, predsednik Srbije, žonglira svojom privrženošću Istoku i Zapadu. Iako
želi da podrži Srbe u Bosni i Hercegovini, nepokolebljiva podrška secesiji
Republike Srpske bila bi smrtna kazna za srbijanske EU aspiracije. Međutim, ako
Rusija pojedib u Ukrajini, i Dodikova i Vučićeva računica će se promijeniti.
Zapadni saveznici moraju odmah djelovati kako bi ih držali pod kontrolom prije
nego što se to dogodi.
Prepoznajući da su strukturalni
faktori koji su doveli do Dodikovih secesionističkih poteza i dalje prisutni,
Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i Ujedinjeno Kraljevstvo trebale bi
hitno poduzeti akciju da transformiraju ovaj zamrznuti konflikt. Rat Rusije u
Ukrajini učinio je slanje NATO trupa u Bosnu i Hercegovinu vitalnim za
održavanje sigurnog i sstabilnog okruženja na Balkanu.
Od Evropske unije do NATO-a
Ključnatačka kratkoročne agende mandat
je mirovnih snaga Evropske unije u Bosni i Hercegovini, poznatih kao EUFOR ili
Operacija Althea. Skoro deceniju nakon završetka rata 1995. godine, NATO je
imao primarnu odgovornost za očuvanje mira u Bosni i Hercegovini. U decembru
2004. godine Ujedinjene nacije su, u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom,
usvojile rezoluciju o uspostavljanju multinacionalnih vojnih implementacijskih
snaga u Bosni i Hercegovini. Shodno tome, NATO je svoju misiju prebacio na
operaciju Althea. Ujedinjene nacije svake godine obnavljaju mandat Operacije Althea
- posljednji put u novembru 2021.
Razlike između NATO-a i operacije
Althea su važne. Althea djeluje isključivo u Bosni i Hercegovini, dok su operacije
NATO-a širom svijeta. Althejina snaga je varirala. Prvobitno je brojala 6.500
ljudi, ali se vremenom smanjilo na samo 600 pripadnika početkom ove godine.
Nekoliko dana nakon opsežne vojne invazije na Ukrajinu u februaru, Evropska
unija je poslala dodatnih 500 vojnika. Snaga NATO-ovih trupa je više od 3
miliona, sa mogućnošću slanja u vrlo kratkom roku, posebno od strane američke
vojske stacionirane u zračnoj bazi Aviano u Italiji.
Operacija Althea je sastavljena
od trupa isključivo iz zemalja Evropske unije. Snage NATO-a dolaze iz članica
Evropske unije i zemalja, a posebno iz
Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Važno je napomenuti da kroz
Berlin plus sporazume, Althea može pozvati NATO trupe, ali ovaj mehanizam
zahtijeva odlučnu akciju evropskih snaga.
Iz perspektive onih koji žele
promovirati mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini, poželjno je imati mirovne
snage poput NATO-a koje uključuju značajno učešće Sjedinjenih Država i
Ujedinjenog Kraljevstva. To su ranije ove godine pokazale i odluke Sjedinjenih
Država i Ujedinjenog Kraljevstva da uvedu sankcije raznim bosanskim
političarima koji ugrožavaju teritorijalni integritet zemlje i učestvuju u
koruptivnim aktivnostima. Evropska unija je prijetila uvođenjem sankcija, ali
to nije učinila, prvenstveno zbog protivljenja nekoliko EU zemalja - uključujući
Mađarsku, Hrvatsku i Sloveniju.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu,
komandant operacije Althea, general Anton Wessely, umanjio je značaj povećane
prijetnje sigurnosti u regionu, dok su britanske i američke diplomate podigle
uzbunu. Snage NATO-a ponašale su se asertivnije od snaga mirovnih snaga
Evropske unije. Kao odgovor na nedavni granični incident na obližnjem Kosovu,
na primer, komandant tamošnjih snaga NATO-a objavio je saopćenje za javnost u
kojem je najavio da je spreman da vojno intervenira "ako stabilnost bude
ugrožena".
Jedna ključna razlika između
operacije Althea i NATO-a je da prema Aneksu 1-A, članu I (a) Dejtonskog
mirovnog sporazuma, misiju Althee moraju odobriti Ujedinjeni narodi. To znači
da sve članice Vijeća sigurnosti UN-a, uključujući Rusiju i Kinu, moraju svake
godine pristati na nastavak njegovog mandata. Sposobnost NATO-a da djeluje kao
mirovne snage u Bosni i Hercegovini odobrena je drugim dijelom Dejtonskog
mirovnog sporazuma. U Aneksu 1-A, član I (b) stoji: „NATO može uspostaviti
snage... pod autoritetom Sjevernoatlantskog vijeća.” Ova dozvola se daje bez
vremenskog ograničenja ili ovisnosti o odobrenju Vijeća sigurnosti UN-a.
Činjenica da je NATO prenio svoju mirovnu misiju na Evropsku uniju 2004. goidne
ne utiče na ovlasti NATO-a da danas ponovo preuzme svoju prethodnu ulogu. To
znači da bi NATO mogao legalno rasporediti trupe u Bosnu i Hercegovinu bez
dobijanja dozvole od bilo koga, uključujući Vijeće sigurnosti UN-a i političke
lidere Republike Srpske.
Pojačani militarizam u Republici Srpskoj










