Vujinović: Teško je naći stresniju, a manje plaćenu profesiju od novinarstva

11.09.2023. 13:43

politicki.ba

Novinarstvo se ne može ozbiljno raditi bez ulaženja u sukobe

Vujinović: Teško je naći stresniju, a manje plaćenu profesiju od novinarstva - slika 1

Mladen Vujinović u novinarstvu je 10 godina, prvo iskustvo započeo je kao volonter, a potom novinar, reporter i voditelj na Javnom servisu Republike Srpske. Posljednje dvije godine zaposlen kao reporter na TV N1. Vujinović o aktuelnim, svakodnevnim pričama iz banjalučke regije i okoline izvještava na posebno odgovoran i kreativan način što ga čini prepoznatljivim i autentičnim. Često je predmetom napada, etiketiranja i prozivanja od strane političara, najčešće predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Za Politicki.ba govori o slobodnom novinarstvu, pritiscima i drugim temama.

Politicki.ba: Kako je biti slobodan novinar u Republici Srpskoj, i s kojim se sve problemima susreću slobodni novinari?

- Hvala na ovome “slobodan novinar” i na takvoj percepciji mene. Ja zaista za sebe mogu reći da jesam slobodan, ali se ne bih usudio reći da sam po tome rijedak ili izuzetak. Prije svega, jer je percepcija slobode kod svih drugačija. Tako ćemo se često susresti sa kolegama koje rade na medijima za koje je uvriježeno mišljenje da nisu slobodni, ali ipak taj kolega ili koleginica će nas ubjeđivati u svoju slobodu. I ja to poštujem - kao što poštujem izbor o načinu rada svakog od kolega, sve dok takav rad nije na štetu javnosti i sve dok takav rad ne predstavlja obmanu. Ali, da se vratim na pitanje – što sam zreliji više sam sklon mišljenju da je percepcija slobode direktno proporcionalna visini primanja, a ta moja logika navodi na zaključak da je malo slobodnih novinara u našem društvu, iz prostog razloga što novinari za svoj rad nisu adekvatno plaćeni. Ja bih iskoristio priliku da podsjetim na informaciju iz 2020. godine, a ona glasi: “Prosječna novinarska plata u Bosni i Hercegovini je ispod prosjeka primanja u zemlji”. I to je poraz i to je razlog niske percepcije slobode. Za slobodu u ovom društvu su nužni mnogi preduslovi, a stabilna i sa aspekta zadovoljenja ličnih potreba, dovoljno visoka primanja, svakako da jesu jedan od preduslova. To naravno ne znači da bismo mi imali idealne medije kada bi sve kolege imale visoke plate, ali bi konkurencija s tim porasla, a ja mislim da bi porastao i kvalitet sadržaja, prosto, jer bi lepeza mogućnosti bila veća. I to mogu da kažem iz sopstvenog iskustva, bez stabilnih uslova rada teško bih sam sebe mogao smatrati slobodnim, a nisam siguran da bi i moj poslodavac mogao da se nosi sa različitim vrstama pritisaka, o kojima ja naravno ne znam ništa, ali sam ubijeđen da se “iza zavjese” dešavaju. Zapravo nam da se dešavaju, ali iz iskustva koje imam, a koje proizilazi iz rada za drugog poslodavca.

Politicki.ba: O kakvim pritiscima je riječ?

- I ti pritisci su najčešće politički, da, ali idu pod ruku sa ekonomskim, jer je jasno da domaćim ekonomskim procesima upravlja politika i to je začarani krug iz kojeg mediji sa slabim načinima finansiranja teško da mogu da se izvuku. Možda neće zvučati popularno ovo što ću reći, ali ja mislim da je razlog za to i pretjerano usitnjeno tržište. Medijski prostor je odavno prezasićen i za njega zaista važi ona: “Mala bara puna krokodila”. Samo je problem što je bara presušila, s krokodili zakržljali i više i nisu tako opasni, pa je njima lako upravljati. Zauzvrat, tolikim usitnjavanjem javnost nije dobila ništa. Ako stvari posmatramo u cjelini, naravno, ne možemo reći da imamo slobodne medije, kvalitetan medijski sadržaj i dobro informisanu javnost. Imamo samo previše premalih medija zavisnih od najčešće političkih faktora, koji potpuno otvoreno očekuju apsolutno sluganstvo. I onda dolazimo do ključnog zaključka, ko su mediji koji nude slobodu svojim novinarima, maksimalno objektivnu, provjerenu i sveobuhvatnu informaciju javnosti? Oni koji imaju stabilne izvore finansiranja. Osim njih imamo i one male-velike heroje koji ličnim entuzijazmom, u pravilu malog broja zaposlenih, stvaraju čuda. Jasno je da sam njih stavio po strani i sada uglavnom, odgovarajući na pitanje, govorio o “mejnstrim” medijima. I mislim da se tu zapravo krije odgovor na pitanje kako je biti slobodan novinar i sa kakvim poteškoćama se suočavaju slobodni novinari. Pitanje je egzistencije. Ne možete očekivati borbenost, svijest o važnosti slobodnog izvještavanja, konstantno ulaženje u vatru i ratove, od novinara koji rade za prosječnu ili minimalnu platu. To jednostavno nije fer.

Politicki.ba: Osjećaš li se kao meta ili kao neko ko je etiketiran, budući da si često meta napada vlasti i je li opozicija sklona istim narativima?

- Imam različita iskustva i sa vlašću i za opozicijom. Gotovo deset godina se bavim ovim poslom radio sam za medije koji su o sebi stvorili percepciju “režimskih”, ali i za medije koji važe za “slobodne”. I kad je riječ o etiketiranjima, tu nema razlike. Političari vas etiketiraju ukoliko im niste po volji i to je prosto tako. Kod mene to ne izaziva frustraciju, zaista. To smatram nečim što prosto dolazi uz ovaj posao. Novinarstvo se ne može ozbiljno raditi bez ulaženja u sukobe. Moj izvještaj večeras se nekome neće dopasti, bez obzira na to koliko je ozbiljno urađen i bez obzira na to koliko je značajna tema u pitanju. To je činjenica. Trebam li sebi dopustiti taj luksuz da me vodi tuđa percepcija mog izvještaja? Naravno da ne. Za mene je ključna percepcija javnosti koja će sadržaj koji ja kreiram konzumirati. Dok god javnost ima percepciju da je moj izvještaj sveobuhvatan, cjelovit i kvalitetan, ja sam zadovoljan. Percepcija političara na mene zaista ne utiče. Zvučaće kao generalizovanje kada kažem da su i vlast i opozicija isti. Jesu, ako govorimo uopšteno o tome da su i jedni i drugi skloni etiketiranju. Ali treba biti pošten pa reći da i u jednoj i u drugoj grupi imamo pojedince koji se odlično nose sa pitanjima na koja, iz njihove kože, nije lako dati odgovor. Ipak ti čestiti pojedinci na svako od takvih pitanja odgovore bez i jedne ružne riječi upućene novinarima.

(Pogledajte njegovu video-izjavu OVDJE)

Politicki.ba: Da li ti nekada bude previše, i kako svi ovi napadi utiču na tvoju porodicu?

- Kad mi bude previše vjerovatno ću nešto promijeniti - ili sredinu ili posao. Danas je svijet zaista velikodušan, a mogućnosti su brojne. Poslova je toliko i svakog dana nastaju neki novi pozivi i nova zanimanja. Nikada ne bih htio biti ogorečen na svoj izbor i jednostavno se pomiriti s tim. Zato, prvog trenutka kada osjetim da nije to to, nešto ću mijenjati. Do tada idem. Kada je riječ o porodici, roditeljima ipak ne govorim o tim sitnim trzavicama sa političarima. Iz prostog razloga što mislim da bi mi bilo teško ubijediti ih da nemaju razlog za brigu.

Politicki.ba: Možeš li dokučiti motive napada i otežavanja novinarskog posla? Je li to zastrašivanje, namjera da odustaneš od svog posla…?

- Prije svega mislim da je motiv – stavljanje pod kontrolu. Bilo da je riječ o vlasti ili opoziciji političari vole novinare i medije imati na svojoj strani. Naravno da su ljuti na one koji odbijaju da zauzmu stranu. Naravno da bi takve ugasili. Često motiv napada zna biti i skretanje pažnje. U nedostatku teme kojom bi se zamaskirao neki problem ili neka kriza, političari često znaju posegnuti za verbalnim napadom na novinare na terenu. Takođe, napad je često najbolja odbrana – to važi i u slučajevima u kojima se političari pokušavaju “odbraniti” od pitanja. Iz tog razloga recimo, ja nisam sklon da javno govorim o verbalnim sukobima koje političari imaju ili pokušavaju imati sa mnom, o tim direktnim verbalnim napadima. Bilo ih je i ima ih sve češće. Ipak, još uvijek smatram da me to ne ugrožava, radim isto kako sam radio i ne želim da im dam taj luksuz da, makar i u minimalnoj mjeri taj njihov pokušaj okršaja odvede stvar u pravcu u kojem su oni htjeli. Dok god me taj njihov pokušaj ne ugrožava ja ne želim da budem vijest. Vijest mora biti njihov odgovor ili to da su odgovor izbjegli. Moja žrtva je u tome podrazumijevana, beznačajna i svakako minimalna.

Politicki.ba: Kako bi generalno ocijeno stanje medijskih sloboda i atmosferu u kojoj novinari/ke rade u Republici Srpskoj?

- U najkraćem loše sa tendencijom pogoršanja i to nije svojstveno smo Republici Srpskoj. Isto je i u drugom entitetu. Očekujemo početak primjene izmijenjenog Krivičnog zakonika kojim se kriminalizuje kleveta. Žalosno je što vlast u žalbama medijske zajednice nije vidjela želju za spas i ovako krhkih medijskih sloboda. Ja jesam saglasan sa namjerom da se medijski prostor uredi, ali kriminalizacija klevete nikako nije put koji vodi do tog cilja. Da ne govorim o tome da vlast sama od sebe nikada neće obezbijediti uređen medijski prostor. Uostalom, poimanje uređenog medijskog prostora koje imaju radnici u medijima i vlast potpuno je različito. Motivi su potpuno različiti. Medijski radnici žele finansijsku stabilnost i apsolutnu slobodu. Koja vlast je spremna pružiti apsolutnu slobodu medijskim radnicima? Zbog toga je zaista smiješno, pa i degutantno obrazloženje o uređenom medijskom prostoru koji treba da ishodi kriminalizacija klevete. Zapravo dobićemo suprotno.

Politicki.ba: Hoće li zakon dovesti do toga da ćemo imati manje klevete u javnom prostoru?

- Oni mediji koji su klevetali, klevetaće i dalje. Jasno je da su to u većini mediji koji su pod skutima vlasti. Oni drugi koji pod te skute ne žele mogli bi se suočiti sa tužbama. A tu dolazimo do ključnog – proces će trajati godinu, dvije, pet. Tokom tog procesa medij i medijski radnici biće suočeni sa različitim blokadama, pretresima, izuzimanjem opreme za rad, blokadama računa. Na kraju, kada dođe do oslobađajuće presude, zar će nakon toliko mukotrpnog procesa, koji uporište ima prevashodno u političkom bijesu, to ikome biti bitno? Dakle, stanje medijskih sloboda nije dobro, atmosfera je loša. I to ne samo zbog kriminalizacije klevete. Ja kao veći problem vidim izostanak bilo kakve sloge među medijskim radnicima. Teško je naći stresniju, a tako slabo plaćenu profesiju, sa više podjela. Dijele nas po svim pitanjima. U odnosu na medije za koje radimo, način finansiranja medija, teme koje obrađujemo, nacionalnost, pismo kojim pišemo, grad iz kojeg dolazimo, udruženje kojem pripadamo ili ne želimo da pripadamo... Nevjerovatno je mnogo načina za podjelu koja, što je najtužnije, dolazi od samih medijskih radnika. To me žalosti, bez obzira na to što sam ja potpuno zadovoljan svakim segmentom svog profesionalnog života. Žalosna je ovolika količina podjela, ona ničemu ne doprinosi osim dodatnom srozavanju profesije i obima medijskih prava. Žalosno je što su medijski radnici dali svakom pravo da ih predstavlja i govori u njihovo ime. Žalosnije od toga je što u tome ne vide problem, niti pronalaze volju da taj problem riješe, a čak ni potrebu da te samoprozvane predstavnike medijske zajednice upitaju, kada je vrijeme za priču i djelovanje o stvarnim egzistencijalnim pitanjima medijskih radnika.

Tekst je realiziran u okviru Transition programa Vlade Republike Češke i uz finansijsku pomoć Ambasade Republike Češke u BiH @CzechiainBiH. Sadržaj odražava stavove sagovornika koji su izbor redakcije Politicki.ba i ne odražavaju nužno i stavove Češke vlade.

Podijelite:

Facebook X / Twitter