Piše: Sead Numanović
Javnost je jučer imala priliku pratiti još jedan "spektakl" koji se može upriličiti samo u današnjoj Srbiji.
Lider jedne minorne opozicione stranke, Vuk Jeremić, prihvatio je izazov predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Predsjednik Srbije je, naime, tokom press konferencije, p(r)ozvao Jeremića i još nekoliko likova da se potuku.
Jeremić i likovi su to prihvatili.
Došli su u zgradu Predsjedništva Srbije i izazivali predsjednika da se biju.
Predsjednik - na kraju - nije izašao da se tuče s oponentima.
U međuvremenu, dvije strane u priči razmijenile su seriju rečenica. Sadržaja se ne bi postidjeli ni najgrđi akteri neke kafanske pijanke&tuče.
Sve što se poslije dešavalo, logičan je nastavak zabrinjavajućeg trenda koji svaki dan možemo gledati u Srbiji.
Zašto zabrinjavajućeg?
I Jeremić i Vučić dobro su poznati i našoj, bosanskohercegovačkoj javnosti. Predugo su već na političkoj sceni našeg istočnog susjeda.
I obojica imaju korijene u Bosni i Hercegovini.
Jeremić je promijenio cijeli niz političkih boja.
Od nekog ko je na sjednice organa vlasti Srbije nakon sloma Slobodana Miloševića dolazio s velikom šoljom kafe (glumeći Amerikanca), s upadljivim NATO-logoom na njoj, do ekstremnog desničara.
Vučić, pak, nije ni prestao biti ekstremni desničar, još ekstremniji čak i od Jeremića. Samo se zaogrnuo janjećom kožom.
U vrijeme kada se Jeremić šetkao po institucijama Srbije s svojom NATO-šoljom za kafu, Vučić je donosio gajbe pive svom političkom ocu i uzoru, Vojislavu Šešelju. Kada je ovaj otišao u Hag, Vučić ga je redovno i iscrpno brifirao o aktivnostima u Srpskoj radikalnoj stranci i koristio svaku priliku da ocinka svog drugog političkog oca Tomislava Nikolića.
I to je i danas serijal za srbijansku javnost.
Za javnost BiH, Vučić je onaj što je javno pozivao da se za jednog ubijenog Srbina strelja stotinu muslimana.
