Vjeru za večeru – istinu za oval janjetine

Osumnjičeni za teške ratne zaločine počinjene u Vlasenici tokom agresije, nakon dugo vremena, naredne sedmice, ponovo će sjesti u sudske klupe.

Piše: Almasa Hadžić

Nema, čini mi se, gore sorte ljudi od poltrona i ulizica. Posebno onih koji se ulizuju dojučerašnjim neprijateljima, osobama koje su im ubile brata, oca, silovale majku, sestru, prijateljicu...

Takvih ima u svim narodima, a, kad su Bošnjaci u pitanju, posebno su se p(r)okazali u vremenu nakon agresije gdje su pojedini za sitne interese, prodavali „vjeru za večeru“, odnosno lažno svjedočili u interesu zaštite zločinaca od pravde, na jednoj, a na drugoj strani, opet, lagali u interesu optužbi dojučerašnjih svojih komandanata i ratnih saboraca.

Rade to i danas, važno je samo da imaju „naručioca posla“. I što je najgore, misle da niko ne zna ko su.

Prisjetio se jednom jedan mladić iz Vlasenice kako je s prozora svoje kuće, a imao je tada 14 godina, vidio svoju drugaricu iz razreda koju, u prvim mjesecima agresije, zločinci odvode u kuću njegovog komšije u kojoj je bilo organizirano mučilište vlaseničkih žena i djevojaka.

Primjetila je da ju je „školski“ vidio, tužno ga pogledala podižući ruke u visini ramena kao da je htjela reći „vidiš li i mene odvedoše“.

Onako sitna, uplašena, u majici s likom Miki Mausa, kako mu je u sjećanju ostala, kaže, djelovala je jednako tužno i izgubljeno.

Rane preživjelih vlaseničkih Bošnjaka, nastale gubitkom njihovih najbližih članova porodice, kao i poznatom istinom o mučenjima kojima su bili podvrgnuti prije smrti, nikada nisu zarasle.

A i kako bi?

Saznanja da je nekoliko Bošnjaka, koje je već duže vremena u Vlasenici moguće dovikati u prvu kafanu, kako bi, uz oval janjetine, ispričali šta ko od njihovih sunarodnjaka u gradu, selu, mahali misli o svojim logorskim mučiteljima, o ubicama iz policijskog zatvora ili, naprimjer, o mučiteljima žena i djevojčica u „Durakovića kući“, dodatno su uznemirila porodice žrtava.

Takvi, priča se, rado prenesu svojim „pretpostavljenim“ šta na hutbi, petkom, priča hodža u džamiji, ko je kome i odakle dolazio na sjelo, je li sjeldžija, slučajno, pominjao nekog od lokalnih „jurišnika“, a posebno onog glavnog.

Posebno su aktivni zadnjih dana, kada je, kao tobožnjoj „bezbjednosnoj prijetnji“ stavljena meta na čelo trojici lokalnih policajaca-Bošnjaka, koji, po svoj prilici, nisu podlegli iskrivljenoj istini o ulozi nekolicine ratnih vladara života i smrti u vlaseničkoj općini, a posebno onih koji uskoro trebaju položiti račun za optužbe koje im se stavljaju na teret.

Naime, osumnjičeni za teške ratne zaločine počinjene u Vlasenici tokom agresije, nakon dugo vremena, naredne sedmice, ponovo će sjesti u sudske klupe.

Ako isti misle da će ih od pravde spasiti haranga koju su pokrenuli protiv onih Bošnjaka koji o njima znaju sve, ili se uzdaju u pomoć onih za koje misle da su ih kupili ovalom janjetine, grdno se varaju

Jer u Vlasenici je, kao i u mnogim gradovima Podrinja, mnogo više časnih, nego nečasnih ljudi.

Bošnjaka, posebno.