"Osjećao se pad Srebrenice i mi smo krenuli u proboj iz pravca Kalesije vjerujući da možemo pomoći da se napravi neki koridor kako bi se ljudi što bezbolnije izvukli na slobodnu teritoriju".
Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić - Blicko
"Nikad neću reći da su moja borba, moja žrtva, bile uzaludne. I ne daj Bože da zatreba, opet bih ovakav, bez jedne ruke i jedne noge krenuo da branim Bosnu, prosto što mi je u njoj najljepše. Što je to moja država.
Čak i onda kad sam, onako ranjen, polumrtav, tonući u neki čudan mrak, mislio da je kraj nisam uzdahnuo: što ne odoh. A imao sam priliku".
Tako za Politicki.ba započinje svoju životnu priču Vahidin Džinić, za sve koji ga znaju poznat kaoVahdo, Zvorničanin sa tuzlanskom adresom.
Imao je sedamnaest i po godina kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Bio je treći razred zanata u Tehničkom školskom centru u Karakaju i tada je, prisjeća se, prvi put "uživo" vidio tenk.
Stajali su tenkovi nedaleko od njegove škole u Karakaju, pored njih naoružani vojnici, a malo ko je od njegovih školskih drugova, Bošnjaka mogao da nasluti da su tenkovi namjenjeni progonu i smrti tih istih Bošnjaka.
"Otac se nakon glasanja 1. marta vratio na posao u Beograd. Ubrzo smo svi iz sela prestali ići u Karakaj u školu jer se pričalo da "samo što nije zapucalo u Zvorniku".
I zapucalo je. Mati, dvije sestre i ja krenemo iz Sjenokosa, prema Klisi, a potom kod djeda i nene u Kovačeviće. Mještani drže straže i ja odmah krenem s njima.
Vele, maloljetan si Vahdo, ali džaba. Uzmem pušku i na stražu. Nisam osjećao nikakav strah. Bili su to dani ubrzanog sazrijevanja", priča za Politicki.ba Vahdo, sjećajući se mnogih događaja iz prvih ratnih mjeseci, pa i onih kada je iz njegovog i još osam sela oko Zvornika, 1. juna 1992. godine zarobljeno, a potom strijeljano više od 700 muškaraca.
Sjeća se da je te 1992. godine negdje u julu s majkom, sestrama i mnogim drugim članovima familije iz Sapne stigao u Tuzlu, ali mirovati nije mogao. Vratio se na ratište i kao maloljetnik postao diverzant.
"Napadi, ofanzive, smrti, ranjavanja saboraca, dragih prijatelja, u meni su, umjesto straha, proizvodili posebnu želju za borbom, za pobjedom. Nikad nisam razmišljao da mogu poginuti.
A onda sam, kad se nazirao kraj rata teško ranjen. I to je bilo iskušenje u kome kao čovjek testirate svoju snagu", priča Vahdo.
Dok razgovaramo, u jednom od tuzlanskih kafića, svako malo neko naiđe, mahne mu, priđe da se pozdravi, a on nasmiješen otpozdravlja, baš kao da ne razgovaramo o najtežim trenutcima njegovog života.
Podsjeti me na onog nasmijanog lijepotana iz grupe zvorničkih srednjoškolaca koje je agresija, umjesto na matursko večer, natjerala da s puškom brane kućni prag i dostojanstvo naroda kojem pripadaju.
Vahdo je ratni vojni invalid prve kategorije. Prilikom jedne ratne akcije, izgubio je desnu ruku i nogu. Imao je tada koji mjesec više od 23 godine.
"Bilo je to 23. juna 1995. godine. Samo nekoliko dana ranije dobio sam svoj prvi pasoš u namjeri da u julu odem u posjetu roditeljima i sestrama u Austriji. Nisam ih dugo vidio.
Osjećao se pad Srebrenice i mi smo krenuli u proboj iz pravca Kalesije vjerujući da možemo pomoći da se napravi neki koridor kako bi se ljudi što bezbolnije izvukli na slobodnu teritoriju.
Ja i moji izviđači-diverzanti već smo bili probili neprijateljske linije na jednom dijelu.
Borimo se cijeli dan. Kiša pada. Pred sami akšam granata udari iza mene.
Ranjen sam, pogledam, visi mi desna šaka. Ovom lijevom stisnem da ne otpadne, govorim saborcima da imam zavoj neka mi previju ruku. Pođem da ustanem , ali... Ne mogu. Pokidana mi i desna noga.
Jedan od boraca, Samir iz Goduša se naslonio na mene, guram ga da mi pomogne, a on mrtav.
Saborci iz jedinice me nose pokupiše u neki jorgan koga smo predhodnenoći našli u jednoj kući, nose me valja preko nekih drvenih greda postavljenih na Spreči, preći, a ja gubim dah.
Sve manje sam svjestan. Da mi je da ovim koji me nose kažem da mi poselame babu, majku, sestre, a opet, mi sinu, a šta ako ostanem živ, kakvi su, zezat će me kako sam bio kukavica. Čujem ja šta oni govore, ali ih ne vidim, gubim svijest"...
Sjeća se Vahdo kako je tu večer dovežen do ratne bolnice u Međašu i da je bio među onim za koje se čekalo samo da izdahnu. Tu mu je odsječena i šaka koju nije bilo moguće spasiti. Kada je jedna od medicinskih sestra, čula kako mu puls radi, i pored ogromne gužve u ratnoj bolnici, uspjelo se otpremiti ga u bolnicu na Gradini, odnosno Klinički centar u Tuzli gdje se treći dan probudio iz kome.
"Nakon što sam došao svijesti, vidim da nemam desne šake, da nemam nogu. Sjetih se da sam upravo na toj šaci imao srebrenu burmu koju mi je poklonila jedna djevojka.
Pitam osoblje da li mogu pronaći moju šaku i donijeti mi burmu. Neki od njih su se zadali i nekoliko dana kasnije, pronašli mjesto gdje je šaka bila zakopana, skinuli burmu s prsta i donijeli mi je u bolnicu", prisjeća se Vahdo u razgovoru za Politicki.ba.
Dok priča Vahdo ne skida osmjeh sa lica. Odaje nevjerovatnu smirenost, ali i snagu duha, što je po svoj prilici i razlog priča da je Vahdo, kako fizički, tako i mentalno bio "fenomen oporavka".
Nakon manje od dva mjeseca boravka u bolnici gdje je izdržao četiri operacije, Vahdo je napustio bolničku sobu i zaputio se u Austriju u posjetu svojim roditeljima, sestrama.
"Kako je mojoj majci, ocu, sestrama bilo kad su me vidjeli, to oni znaju. Nastavio sam liječenje u Austriji.
U privatnoj bolnici u Klastenoburgu, specijaliziranoj za izradu proteza zahvaljujući mojim roditeljima, ali i finansijskoj pomoći rodbine i prijatelja, urađene su mi prve proteze.
Valjda, u tolikoj želji da hodam, ja sam sa protezom samostalno prohodao peti dan nakon što mi je stavljena".
Vahidin Džinić, zvani Vahdo, nakon agresije odlučio je da svoj život nastavi u Tuzli. Oženio se, dobio dva sina, od kojih je jedan već treća godina arhitekture, drugi srednjoškolac. Supruga mu je prosvjetni radnik. Napravio je kuću u Tuzli, a onu u kojoj je rođen u Sjenokosu na području Zvornika uveliko obnavlja.
"Ja sam osoba koja se ne predaje. Svjestan sam svog fizičkog nedostatka, ali to nije razlog da klonem. Kad sam ranjen kroz glavu mi je prošla jedna teška misao: Bože da li ću više imati djevojku i da li ću moći da vozim.
Kad sam izašao iz bolnice stigao mi je daidža iz Švajcarske, vozi "Mercedes-automatik". Jedan dan kaže mi "hajde Vahdo probaj".
Nisam ja tada ni znao šta je to automatik. Sjedam za volan, jedna ruka, jedna noga, ali ide. Daidža pored mene, prosto kao da navija. Odvezemo se do Lukavca i nazad.
Mojoj sreći, čini mi se nije bilo kraja. Zaboravio sam da nemam ruku i nogu.
Od tada nesmetano vozim automobil, radim mnogo šta što ljudi misle da to ne može invalid kakav sam ja, ali...
Jednostavno, prihvatam sebe onakvim kakav sam. Posebno mi je važno što imam prijatelj, što kad izađem u čaršiju uvijek imam skim kafu popiti. Odem u svoj Sjenokos, tamo imam nekoliko košnica pčela. Nedavno sam sa mlađim sinom polijepio stiropol na fasadi kuće".
Na jednoj od prezentacija proteza, u Hotelu Tuzla, priča za Politicki.ba Vahidin je sreo Kadiru Nukić, ženu koju svi poznaju i čija životna sudbina teško da nekoga može ostaviti ravnodušnim. I ona je invalid bez noge. Bavi se streljaštvom i članica je Streljačkog invalidskog kluba Tuzla koji postoji već više od 10 godina.
"Na Kadirin nagovor učlanio sam se u Klub. Za nepunih godinu dana, vježbajući u streljani, od loših rezultata na početku došao sam skoro do samog vrha", kaže s ponosom.
U 2022. godini Vahidin Džinić je bio prvak države u streljaštvu za invalide. Osvajač je nekoliko nagrada i priznanja na domaćim takmičenjima iz streljaštva u kategoriji invalida.
Na pitanje da li ima svojih tegoba o kojima možda ipak ne želi govoriti, Vahidin odgovara pitanjem "a koji to čovjek i zdrav i bolestan, na današnjem vremenu nije bez tegoba".
Teško mu je, kaže, kad pomisli da je samo iz njegovog Sjenokosa 1. juna 1992. godine zarobljeno i ubijeno 27 muškaraca, da su mu u agresiji izginuli mnogi rođaci, prijatelji. Posebno mu je teško zbog Srebrenice.
"Rodio sam se na ovim prostorima i oni su moja sudbina. Sve što mi se desilo, kažem, to je tako Bog odredio.
Od sudbine se ne može pobjeći.
I kad bi opet zatrebalo, znajte da bih, iako bez desne i ruke i noge, krenuo da branim svoju državuj.
Doduše, sada bih bio pametniji i ne bih, kad bi neko parkirao tenkove tamo gdje netreba kao što su ih te 1992. godine parkirali pored moje škole u Karakaju, mislio da su tenkovi tu da nas "štite od neprijatelja" kako su nam tada govorili", poručio je na kraju razgovora za Politicki.ba Vahidin Džinić, zvani Vahdo, borac iz Podrinja koji je sa 17,5 godina krenuo da brani državu, a sa 23,5 u jednoj od bitaka izgubio desnu ruku i desnu nogu.
I ostao nasmijan.
.jpg)
