Uz godišnjicu smrti podrinjskog heroja Senahida Hadžića Doktora

Piše: Almasa Hadžić

Koliko dugo se sjećamo ljudi koji su herojstvom obilježili najteži period naše novije historije, teško je odgovoriti.

Kako godine prolaze sjećanja na njih, uglavnom, svode se na tužne poruke najužih članova njihovih porodica, kao i na njihove preživjele saborce koji prilikom obilježavanja godišnjica svojih jedinica, riječima zahvalnosti podsjete na bitke u kojima su učestvovali i herojstva po kojim ih pamte.

Samo rijetki danas su se prisjetili rahmetli Senahida Hadžića Doktora, dobrovoljca s Kula Grada kod Zvornika, zlatnog ljiljana, koji je umro na današnji dan prije tačno 12 godina.

A kako se ne prisjetiti tog mladog nasmijanog, pristojnog, obrazovanog borca koji je pripadao generaciji „zvorničke djece“ kako su ih mnogi doživljavali, koja su s prvim neprijateljskim pucnjima u njihov grad krenuli u njegovu odbranu.

Zvali su ga Doktor, valjda što je kao medicinar, u najtežim trenucima borbe na Kula Gradu, bio jedina medicinska podrška ranjenim.

Nakon pada Kula Grada, našao se u okolini Sapne s borcima čiji je ratni put slika ratnog puta hiljada Podrinjaca koji su ratovali i ginuli širom BiH.

„Smrt vreba iza svake bukve i stoga nikad ne znate kad će vas pogoditi suđeni metak. Zato, s vjerom u Boga i u hrabrost saboraca treba ići dalje, ne smijemo se povlačiti. Odoh na jedan zadatak, pa kad se vratim, ako Bog da, razgovarat ćemo. Ako se ne vratim, halali mi“, bile su njegove riječi prilikom jednog od naših ratnih susreta.

Sa „zadatka“ se vratio nečujno, kako je i otišao. I razgovarali smo. I isto onako srdačan ispričao je da je sa grupom saboraca iz Podrinja boravio u opkoljenoj Srebrenici.

Pješačili su stotinjak i više kilometara, noseći sa sobom sredstva veze, medicinski materijal i hranu srebreničkim borcima. Bio je to jedan od četiri njegova ratna ulaska u Srebrenicu.

Znao je komandant Senahid sa svojim zvorničkim saborcima, tokom rata, otići i na Kula Grad.

Dođu noću, obiđu rodnu kuću, „nadišu se rodne kuće i nagledaju Drine“, veli, a onda ponovo u brda oko Zvornika.

I nikad, nikad, da ga čovjek sretne mrzovoljna, neljubazna, nikad da kaže da mu je teško.

„Takvim me Allah stvorio i majka rodila“, govorio bi svojom karakterističnom smirenošću.

Priznao bi da je plakao samo kad saborci ginu, ali „da drugi ne vide“.

Kao komandant 242. Motorizirane zvorničke brigade Senahid Hadžić učestvovao je u operacijama na mnogim ratištima, kao i u onim prilikom proboja Srebreničana u julu 1995. godine.

Vijest o proboju Srebreničana njegovu brigadu zatekla je na sarajevskom ratištu. Nije mogao izdržati.

„Rekao sam nadređenoj komandi da idem za Zvornik, a oni, neka me poslije kažnjavaju, smjenjuju, zatvaraju. Zar da ne budem tamo da pomognem spašavanju Srebreničana“, govorio je prekoren da je u julu 1995. godine „samovoljno povukao brigadu“ sa drugog ratišta.

Senahid Hadžić Doktor preživio je pet ranjavanja. Kraj rata dočekao je na dužnosti komandanta 9.Muslimanske brigade.

Kao pripadnik Drugog korpusa Armije RBiH prošao je sve faze obuke u jedinicama NATO-a, a izuzetno poznavanje engleskog i njemačkog jezika, kao i diploma fakulteta političkih nauka, doporinjeli su da je kao član prvog tima bh. mirovnjaka učestvovao u Mirovnoj misiji UN-a u Eritreji.

Nosilac je najvećeg ratnog odlikovanja značke „Zlatni ljiljan“ , a za zasluge u radu Mirovne misije, dobitnik je Medalje UN-a.

Poznati američki novinar TV CBC Mike Kirsch o Senahidu Hadžiću Doktoru u ratu je snimio dokumentarni film kojeg su 1995. godine prikazale najpoznatije svjetske TV stanice.

Nakon povratka iz Eritreje dugo se nosio sa teškom bolešću. Na onaj svijet otišao je 25. marta 2009.godine, kada se zauvijek vratio na svoju Kula Grad.

Neka je rahmet nezaboravnom podrinjskom ratniku Senahidu Hadžiću Doktoru.