Jesu li nama preživjelim oprostili što nismo imali snage i kuraži da se suprostavimo nemoralnim i pohlepnim, koji su obeščastili ideal borbe za čast i dostojanstvo njihove djece, za pravdu, za državu u kojoj će vladati zakoni, a ne sojsuzi koji su svojim moralnim blatom uprljali puteve po kojima je proljevana njihova krv.
Almasa Hadžić
Na otvaranju Muzeja heroja
oslobodilačkog rata u Sarajevu, u aprilu 2019. godine, prvi put su se srele i upoznale majke heroja oslobodilačkog
rata Senada Mehdina Hodžića i Izeta Nanića.
Dvije starice, prilično oronulog
zdravlja, Hurija Hodžić i Rasima Nanić, stigle
su pred zgradu Muzeja mnogo prije ostalih.
Izgrlile se, ispitale za zdravlje i
ispričale sve o bolestima koje boluju, samo ne o onoj najvećoj i neizlječivoj kakva je tuga za izgubljenim sinovima.
Tu temu kao da su željele
preskočiti. Jedna je sina izgubila na samom početku, a druga na samom kraju
agresije.
Vrijeme koliko su se družile bilo
je dovoljno da spoznaju količinu patnje jedna druge, a na odlasku, uz selam,
tiho su se halalile, „ako se više ne sretnu“.
U Muzeju su se našli i članovi
porodica ostalih heroja - Hajre Mešića, Mirsada Hujdura Hujke, Adila Bešića,
Nesiba Malkića, Safeta Hadžića, Envera Šehovića i Safeta Zajke – mahom njihove supruge, djeca, braća.
Riječ je o herojima sa kojima su te
1992. godine, u borbu za odbranu naše domovine krenule hiljade sinova ove
zemlje, mladića u najljepšim godinama svog života, očeva koji su, odlazeći u
susret neprijateljskom metku, svojoj
djeci objašnjavali da moraju otići jer je odbrana države - odbrana njihove časti
i budućnosti.
Odlazili su bez da su išta drugo
očekivali osim slobode i države u kojoj će red stvarati zakoni, u kojoj će njihova
djeca domovinu smatrati vlastitom kućom, a njihove majke i očevi ovaj svijet
napuštati ponosni što su im sinovi časno branili državu u kojoj sada živimo.
Baš kao i naprijed pomenuti heroji,
tako i hiljade onih koji su s njima ili sami krenuli da brane domovinu, čast i
budućnost svoje djece, iz te borbe vraćali su se, neki na tabutima, neki bez
dijelova tijela, neki, opet, s ranama koje, posebno onim u duši, vrijeme nikad
zaliječilo nije.
Danas kad obilježavamo Dan Armije
RBiH i sjećamo se njenih najčasnijih i najhrabrijih sinova, iako s vidnom
tegobom, moramo se zapitati: jesu li nam halalili.
Jesu li nama preživjelim oprostili
što nismo imali snage i kuraži da se suprostavimo nemoralnim i pohlepnim, koji su obeščastili ideal borbe za
čast i dostojanstvo njihove djece, za pravdu, za državu u kojoj će vladati
zakoni, a ne sojsuzi koji su svojim moralnim blatom uprljali puteve po kojima
je proljevana njihova krv.
Jesu li nam halalili patnju
njihovih saboraca koji se, zahvaljujući našem neznanju, nehtjenju, smutnjama i
podvalama, danas povlače po srbijanskim zatvorima, koje u ranoj zori, svako
malo, u državi za koju su krv prolijevali, hapse dojučerašnji njihovi progonitelji
i sude im zahvaljujući „istini“ koju su
kupili kod bjelosvjetskih propalica.
Jesu li nam halalili sve češće
iskrivljivanje istine o odbrani domovine, u korist onih koji su ubijali i
ranjavali najbolje i najčasnije među nama,
koji su silovali, rušili, palili, protjerivali.
Danas je Dan Armije RBiH.
Znamo li šta taj dan u našim životima znači?!
