Umro Amir Fidahić, jedan od simbola stradanja Bošnjaka

Ubiti Fidahića za one koji u genima nose zločin, mržnju spram Bošnjaka, bilo je „junaštvo“.

Piše: Almasa Hadžić

Vijest o smrti Amira Fidahića iz Bijejine, vijest je o odlasku čovjeka čija porodična historija na najslikovitiji način svjedoči historiju stradanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Nakon ubistva sina Asima stigao je u Tuzlu, a do svoje smrti, u Bijeljinu nije želio otići. Nije, pričao mi je, da ne bi sreo „nesoje“ koji su mu ubili dijete, koji su ubice doveli pred vrata njegove kuće kroz koja je posljednji put izašao njegov sin i koji su se poslije po Bijeljini hvalili kako su „ubili Asima Fidahića“.

Ubice nisu kažnjene

A ubiti Fidahića za one koji u genima nose zločin, mržnju spram Bošnjaka, bilo je „junaštvo“.

Znao je Amir ko mu je ubio sina. To što je znao, kao čovjek od reda, poštovanja, vjere u državu, kazao je istražnim organima. O ubicama su mu dosta kazale i pojedine bijeljinske komšije Srbi, koji su mahsus dolazili u Tuzlu da mu kažu ko je pljačkao, ubijao, kako mu je i gdje Asim ubijen.

U jednom razgovoru, Amir se prisjetio događaja iz Drugog svjetskog rata, kada je na samom kraju, isto tako „pokupljen“ iz kuće a onda ubijen njegov otac Asim čije je ime nosio i njegov sin.

Sudbina je da su mu oca 1945. godine ubili partizani, a sina Asima 1992.godine četnici. Pitao se često „ima li razlike između ubica“ bez obzira kojoj ideologiji da pripadaju.

Otac je, obukao lijepo novo odjelo, svezao kravatu, stavio fes i veli majci: «Odoh ja u čaršiju, sigurno su došli Roćko (Rodoljub Čolaković op.a), Nedim-beg i Osmanaga Gruhonjić, pa da se s njima pozdravim». K'o da ga sad gledam, mati ga isprati na vrata, a on veli «znaš šta sam za Roćka uradio, rekao mi je da dok živi nikad mi se neće moći odužiti». Izađe iz kuće u koju se više nikad nije vratio – prisjetio se Amir.

Bio je to april 1945. godine, kada su mnoge poznate Bijeljince, kod bijeljinskog garnizona, u narodu poznatijeg kao Lager, strijeljali partizani. Lokalni partizanski komandant Milenko Stojaković, napravio je tada spisak uglednih Bijeljinaca za koje je smatrao da nisu simpatizeri tog režima i koje treba likvidirati te spisak proslijedio egzekutorima. Upravo, dok se u Bijeljini slavilo oslobođenje od fašizma, ljude sa Stojakovićevog spiska su pokupili i odveli u zatvor, a dan ili dva kasnije ih i strijeljali.

Amirovom ocu nije pomoglo ni to što je početkom Drugog svjetskog rata, zahvaljujući, upravo njegovom ocu i čuvenom Murat-begu Pašiću, iz zatvora spašena supruga partizana Rodoljuba Čolakovića - Roćka.

- Kaže moja mati ocu da je Roćko po svojoj sestri poručio njemu i Murat-begu Pašiću da učine sve da mu izvuku ženu iz zatvora. Nije prošlo mnogo, Murat-beg pita tadašnju vlast u Bijeljini na čijem je čelu bio izvjesni Tolj „zašto ne pustite Roćkovu ženu iz zatvora, šta će vam žene u zatvoru“, a ovaj mu kaže „zašto da je pustim kad će odmah pobjeći“. Na pitanje ko će, ako je puste, garantirati da ona neće pobjeći, moj otac ustane i kaže „ja ću garantirati“. Pustili su je, ali su isti dan popodne došli skojevci i odveli je kod Roćka...

"Najavite Asim-begovicu"

- Nekoliko mjeseci nakon aprilskih strijeljanja, 1945.godine, u Bijeljinu je došao Roćko. Moja rahmetli mati se spremi i pravo u njegovo sjedište.. Bila je jako hrabra i riječita žena..

Pita stražar gdje ide, a ona kaže „hoću Roćku“. On je pita koga da najavim, a ona kaže „najavite Asim-begovicu Fidahićku“.

I pustiše je. Kad je ušla u kancelariju s vrata pita „a što mi ubiste Asima“, a Roćko se uhvatio za glavu i samo govori „greška, greška, greška“...

Godinama poslije, kad god bi dolazio u Bijeljinu, išao u lov, zvao je mene da idem sa njim. Mislim da je osjećao veliku grižu savjesti zbog ubistva mog oca – ispričao nam je svojevremeno Amir.

Amir Fidahić nije se godinama smirivao dok nije istražio ko je naredio i ko izvršio ubistvo njegovog oca. Znao je u to vrijeme da je Stojaković završio na Golom otoku, ali izvršioci ubistva su i dalje mirno živjeli u Bijeljini. Baš kao što i danas mirno žive oni koji su 1992. godine ubili njegovog sina Asima.

- Nažalost, sudbinu mog oca, koji je bio i cijenjen i poštovan kako među muslimanima, tako i među Srbima u Bijeljini, 47 godina kasnije doživio je i moj sin Asim koji je nosio djedovo ime. Iz kuće su ga 2.aprila 1992. godine, u papučama, izveli četnici, a potom na pravdi Boga ubili. Znam ko ga je odveo, ko je u njega pucao, znam ko je naredio ubistvo, kao i da njegov egzekutor živi u jednom selu kod Bijeljine. Sve sam to predao tužiocima, ali, kazne ni za ovaj, kao ni za zločin nad mojim ocem, nema ni do danas.

Nakon progona iz Bijeljine 1993.godine, u taj grad više nikad nisam otišao. Ovo što živim, živim ne bih li dočekao bar jedan trenutak pravde na ovome svijetu – ispričao je 2013 godine autoru ovog teksta Amir Fidahić.

Sve je zapisivao

Vodeći se krilaticom da što nije zapisano, nije ni bilo, Amir je zapisivao mnoge činjenice o tome šta su preživljavali bijeljinski muslimani u zadnjih sedamdesetak godina. Da im se, govorio je, sudbina Fidahića ne bi ponovila.

- Krijući sam pisao imena ljudi koji su skupa sa mojim ocem pobijeni kod Lagera. Pored oca, tu su još braća Jusufaga i Osmanaga Hadžisalihović, te Huseinaga Hadžisalihović, Selmo Nargalić, advokat Krsto Marić, Salko Džafić, Radinka Milanović, Mustafa Durgutović, Milan, Marija i Zorka Vojnović, Rada Ivković, Jusuf Aletović...

Murat-beg Pašić taj najveći autoritet među i muslimanima i Srbima u Bijeljini, ubijen je 1943. godine pod optužbom da je bio ustaša, premda svi znaju da je to bila laž. Nažalost, njemu je, bez suda, presudio musliman.. Znam da su ga kasnije ukopali u dvorištu Atik-džamije u Bijeljini, ali mu nišan niko nije smio podići... Tijelo mog sina bačeno je u Drinu i voda ga je izbacila negdje kod Šapca. Identificiran je i ukopan u Tuzli.

Smrt je čestitog Amira Fidahića našla upravo u danu kada se svi sjećamo ubistva 22 člana bijeljinskih porodica Sarajlić, Sejmenović, Malagić.

Ubistvo ovih, kao i ubistvo Amirovig sina Asima i mnogih drugih bijeljinskih Bošnjaka nisu doživjeli sudski epilog.

Njihove ubice i danas mirno šetaju Bijeljinom, dok u entitetskim, kantonalnim i državnim sudovima i tužilaštvima, mirno, bez imalo grižnje savjesti godinama rade tužioci i sudije koji su devedesetih godina u Bijeljini svjedočili zločinima lokalnih ubica i njihovih pomagača iz Srbije.

Ima li pravde, zapitat će se mnogi. Ove sudske u mnogim slučajevima nema, ali pravda je i pamćenje i javno govorenje o zločinima i zločincima.